Oduvijek sam volio noćno nebo prepuno zvijezda. Ima u njima nešto što tako snažno poziva da promišljam o Stvoritelju. I ovo ljeto sam imao privilegiju provesti dosta večeri ležeći na travi dok promatram zvijezde. Pustio bih mirnu glazbu, razmatrao i molio. I dolazile bi mi u pamet riječi sv. Franje: Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našemu Mjesecu i sestrama Zvijezdama! Njih si sjajne, drage i lijepe po nebu prosuo svojem.
I tako je lako u noći prepoznati njihov sjaj. Mnogim putnicima one su i putokazi. I meni su bile putokaz. Putokaz do samog Stvoritelja. Kao da ih je On sam postavio samo zbog mene. Da u moju tamu unese svoje svjetlo. Da me dovede do onih važnih pitanja.
Pred zvjezdanim nebom osjetio sam se tako malen i neznatan. Tako potreban Njega i Njegove blizine. A On mi je uzvratio susretom kakvom se nisam nadao. Dogodio se razgovor Njega i mene o ljubavi. Postavio sam mnoga pitanja a On mi je na svako strpljivo odgovarao. U toj novootkrivenoj malenosti čovjek se upita je li vrijedan Njegove ljubavi? Unatoč svim manama, propustima, padovima, slabostima? Je li i dalje vrijedan Njegove ljubavi? Očekivao bi čovjek da se mora potruditi da barem malo zasluži Njegovu ljubav ali onda On iznenadi.
Ne možemo niti trebamo išta učiniti da nas On ljubi ni da nas prestane ljubiti. Ne možemo zaslužiti niti zavrijediti tu ljubav. Samo je možemo primiti i drugome darovati. Baš kao što se po toj ljubavi Bog daruje nama.
Zanimljivo je koliko nas toga može naučiti samo jedan pogled na zvijezde. Koliko nam toga On može i želi darovati upravo po njima. Nije ni čudo što nas kroz cijelu povijest pozivaju da kroz njih promatramo vječnost koju odražava njihovo svjetlo. U njima kao da vidimo odraz vlastite duše. Tako će svaki čovjek u njima prepoznati nešto drugo. Slikar će u njima vidjeti inspiraciju za svoju sljedeću sliku. Za glazbenika će one predstavljati posebnu harmoniju novih, nikada na takav način zapisanih, tonova i zvukova. Za pisca Malog Princa one su uspomena na tog mališana koji je promijenio njegov život i darovao mu nebo koje se smije svake večeri. Za čovjeka koji u svemu traži Boga one će biti kao karta do Njega. Baš kao što su bile za svetog Franju.
Toliko toga nam se otkriva u samo jednom pogledu na tu vječnost koja svijetli. U našim očima su sasvim malene a otkrivaju nam tako velike tajne. Tako sitna svjetla u našim očima a unose svjetlo u najtamniju tamu našega života. Nepomične a pokazuju nam put. Tu su kao znak Njegove brige za nas. Jesi li ih ikada pogledao, Nebu zahvalio na njima i uživao u pogledu na vječnost?
Počasti se i usklikni s Franjom: Hvaljen budi, Gospodine moj!
fra Nikola Jurišić