Već je spomenuto kako je sveti Franjo napisao svoju Pjesmu onda kad mu je sam Svevišnji objavio kako će po završetku ovozemnog života sigurno prijeći u raj. Kad se čas smrti približio, Svetac je svojim pohvalama dodao sljedeću strofu: Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt, / kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može: / Jao onima koji umiru u grijesima smrtnim; / blago onima koje smrt nađe u volji presvetoj Tvojoj, / jer druga im smrt nauditi neće. Prije bilo kakve analize važno je razumjeti kako se ne radi o nekom pobožnom razmatranju teme smrti; to su riječi čovjeka koji zna da umire, ali zna da je spašen. Zato smrti izražava dobrodošlicu i pjeva joj.
Najprije, Franjo govori o sestri našoj tjelesnoj Smrti, kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može. Tjelesna smrt gola je činjenica ljudskoga života. Svatko će od nas dočekati svoj posljednji dan, posljednji udah i izdah. Ne mogu umaknuti tjelesnoj smrti. Ono što je strašno jest da postoji mogućnost druge smrti, one vječne. Ona označuje stanje čovjekove vječne odvojenosti od Božje ljubavi, to jest pakao. Zato Franjo upućuje jao onima koji umiru u grijesima smrtnim. Takve tjelesna smrt vodi u drugu, vječnu smrt. Suprotnost tomu stanju jest blago upućen onima koje smrt nađe u presvetoj volji Tvojoj. Takvima druga smrt ne može ništa.
Franjin način umiranja i pjevanja o smrti nije plod trenutnoga nadahnuća nego rezultat čitava njegova života. Od početaka svoga obraćenja tražio je presvetu volju Božju. Sjećamo se njegove molitve pred križem sv. Damjana: Višnji i slavni Bože, / rasvijetli tmine srca moga / i daj mi pravu vjeru, / čvrsto ufanje i savršenu ljubav, razum i znanje, Gospodine, / da vršim tvoju svetu i istinitu zapovijed. Sjećamo se i Franjina pitanja: Gospodine, što hoćeš da učinim? A Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. (1 Tim 2,4) Zato čitav Franjin život postaje pokora, koja znači trajno odricanje od vlastite volje i okretanje prema Božjoj volji.
Upravo je taj put pokore, na kojemu je Franjo ustrajao gotovo 20 godina, preobrazio čitav njegov život. A zato je mogla biti preobražena i njegova smrt. Kakav život, takva smrt! Lijepo je za njega rekao papa Grgur IX., koji ga je proglasio svetim: Umro prije smrti, živ i poslije smrti. Umrijeti svome egu, a vršiti Božju volju nije poziv za odabrane pojedince nego za sve nas. Za čas smrti ne pripravljam se tek na bolesničkoj postelji nego upravo sada, nastojeći živjeti u Božjoj prisutnosti. Taj put priprave nužno donosi bol, koja je privremena, ali na koncu rađa radošću koju mi nitko ne može oduzeti (usp. Iv 16,22) i mirom koji nadilazi svaki razum (usp. Fil 4,7). Jednostavno, vodi me do stanja spašenosti, koje je – kako je već rečeno – Božja volja za svakoga od nas. Zato je moguće radovati se u času smrti.
Po životu u Božjoj volji, tjelesnoj je smrti oduzeta strašna mogućnost da me vječno odvoji od zajedništva s Bogom i zato ona postaje samo prijelaz. Zato smrt sv. Franje nazivamo Transitus – prijelaz. I mi smo pozvani nasljedovati njegov primjer, kako nas potiče Poslanica Hebrejima: Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. (Heb 13,7) Neka nam promatranje slavnoga svršetka života sv. Franje i njegov zagovor pomognu živjeti život pokore i radovati se susretu s nebeskim Ocem!
fra Josip Stanić
