Kad bih sve ljude do nakraj svijeta poznavao,
na ulici ih ljubazno pozdravljao,
na poruke odgovarao,
imena im pamtio i znao,
a prijatelja ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar popularnosti,
i znao sve fore i trendove,
i sve znanje svijeta;
i kad bih imao svu snagu i sposobnost i vjeru
da bih i gore premještao,
i u očima drugih nemoguće činio,
i iz usta drugih hvaljen bio,
a prijatelja ne bih imao – ništa sam!
I kad bih nenavezan na išta zemaljsko bio,
i svakome savjet dati znao,
i sva očekivanja ispunio,
nepogrješiv u radu bio,
jednom dnevno samo kruh jeo,
i u riječima odmjeren bio,
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a prijatelja ne bih imao –
ništa mi sve to ne bi koristilo.
Velikodušna,
dobrostiva,
ne zavidi,
ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi.
Ljubav = prijateljstvo = nikad ne prestaje.
Ljudska hvala? Uminut će.
Popularnost, trendovi, moda? Umuknut će. (I neki novi će progovarati.)
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično sve ljudsko.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će sve ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače,
ljude gledah kao nejače,
i prijatelje tražih kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih sve ono nejačko.
Sada spoznajem djelomično,
i polako, polako upoznajem vječno,
a tada ću do kraja spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
Dragi moj Bože,
iz svega ti srca zahvaljujem za moga prijatelja.
On s Tobom prijateljuje i svaki dan prepun Tebe dolazi da obogati mene.
On me učiti ljubiti i prihvatiti sebe i u toj punini voljeti druge.
Molim Te za milost i dar
da svi dragi ljudi osjete ljubav i upoznaju takvo prijateljstvo u svojim danima.
I još Te molim, jako Te molim,
daj da i ja budem takav prijatelj… 🙂
Amen.
Ivana Milićević