Sjetim te se često, dragi, sveti i od Boga blagoslovljeni grade.
Kako i ne bih, kad je tvojim ulicama hodao netko svet.
Kad tvoje zidine otkrivaju tajnu svetosti toga čovjeka – našeg Franje.
Ponovno nakon godinu dana još jedna priča, veliki zanos i radosno srce.
Nikada se o tebi ne može sve reći do kraja, u čitavoj ljepoti.
Moja sjećanja na tebe nekada znaju proletjeti srcem, kao vrijeme povratka kući,
a nekada nježno miluju dušu i mame osmijeh, poput vjetra što lagano piri.
Nekada šeću toliko lagano da mogu čuti svaki korak utisnut prema Carcerima,
osjetiti svako procvjetalo stablo i pjev ptica
i u punini se radovati bratu Suncu i bratu Mjesecu.
U dubini sjećanja ostali su tragovi cipela utisnuti
u mekoći bijelog ogrtača prirode na La Verni.
Ne prolaziš…
Prožimaš biće…
Podsjećaš na nešto,
na nekoga…
Ostaješ kao u stijeni urezani Greccio.
Ne zaboravljam želju da u blizini njegova groba, izvora s kojeg se duša napaja,
oltara Gospodnjeg, ostanem što duže
i shvatim put proljeća tog života, da čujem tajnu njegova obraćenja i siromaštva.
Tišina! Potpuna tišina! Utihnem i ja, najveći brbljavac.
Jednostavno – mir.
Pred slikom velike malenosti usporim i zaplačem.
Porcijunkula – plaćena jednom košaricom ribe – postala je majka svih crkvi.
Ponovni susret! Koja toplina, radost, ushićenje, dragost!
I na kraju… prsten na ruci!
Srce je zapamtilo.
Što se duboko urezalo u njega, postalo je moj Greccio.
Ostaješ… Ne prolaziš… Prožimaš biće jer i ja sam bila tamo.
Marija-Zorka Vasilj