Evo me opet pred Tobom. Moja ništavnost pred Tvojom veličinom. Moja slabost pred Tvojim križem. Savladaše me umor i nesigurnost, Isuse. Težak mi je ovaj križ. Znam da mi nikada ne daješ više no što mogu podnijeti… Ali, sama ne uspijevam. Padam. Slama me.
Pokušavam smoći snage i ustati, krenuti naprijed. I, samo što krenem par koraka, već sam na izmaku snaga. „Pošalji, Gospodine, Šimuna Cirenca da me podigne, da križ moj sa mnom ponese.“ Pruži mi Ti svoju probodenu ruku i podigni me iz moje slabosti i nevjere.
Dok klečim i gledam u Tvoj lik, u misli mi dolaze slike Tvoga križnog puta. Nepravedno osuđen, primio si teški križ na svoja izranjena leđa. Nisi morao, a učinio si to iz ljubavi prema meni i cijelome svijetu. Nisi se žalio niti si ikoga osuđivao. Padao si i ponovno ustajao, radi mene. Koračao si pod teretom križa, popljuvan i izrugivan. „Nisu pribili Te čavli, nego moj grijeh. Nisu ranili Te ljudi, nego moj grijeh. Nije probilo Te koplje, nego moj grijeh.“ A Ti opet sve činiš za mene. Život svoj daješ za mene. Uvijek mi iznova opraštaš i primaš me u svoje naručje.
Samo jedan pogled na Tvoje raspeto tijelo me iscjeljuje. Dovoljan je jedan pogled da znam da ljubiš me. Gledajući u Tebe, shvaćam kako su boli moje neznatne. Hvala Ti na svemu što činiš za mene. Molim Te, nauči me ljubiti kao što si Ti ljubio. Nauči me vjerovati kao što si Ti vjerovao svome Ocu. Osnaži me da mogu strpljivo nositi svoj križ, ne žaleći se svaki put kada se umorim. I kada padnem, pomozi mi da ustanem i hrabro krenem naprijed. Jer, tamo negdje, na kraju ovoga trnovitog puta, vidim svjetlo pobjede.
Iva Budimir