Dok pješčani sat Korizme odbrojava svoja prva zrnca, mnogi od nas su već doživjeli svoj pad u nagomilanim odlukama. Moram vam priznati da sam ove godine bila lukava po tom pitanju. Ovu Korizmu sam odlučila samo jednu stvar: povjerovati. Smisao svakog čovjeka je vjera. Vjera u sebe samog, vjera u čovjeka – brata, vjera u bolje sutra, naposljetku vjera u Nešto veće. Mislim da je to ono što veže sve ljude, jer i oni koji ne vjeruju, vjeruju u to da ne vjeruju. Ironično.
Svaki put kad krenem nešto tipkati, vjerujem da će On dopustiti da budem Njegovo sredstvo i da će ono napisano pročitati osoba kojoj je On to namijenio. I svaki put kad pročitam shvatim da pišem upravo sebi. Zašto sam ovu Korizmu odlučila povjerovati ako se kao vjernica deklariram od svog rođenja? Upravo zato što sam kroz molitvu koju svi svakodnevno molimo shvatila koliko ne vjerujem. Točnije, nisam ja nego moja mlađa sestra. U silnom nastojanju da joj opišem koliko sam nezadovoljna sobom i svojim postupcima, rekla sam da si neke stvari ne mogu oprostiti. Ona me samo pogledala upitavši: „Zašto onda moliš Vjerovanje ako ne vjeruješ u njega?“. I ništa meni nije bilo jasno. Godinama. Dok neki dan nisam stala i onako iz srca izmolila Vjerovanje.
Vjerujem da svi znamo barem Apostolsko. Ono se sastoji od nabrajanja u što sve zamislite – vjerujemo. Uzet ću samo tri mala dijela koja su meni pokazala koliko sam slična Tomi.
„Vjerujem u Boga Oca Svemogućega!“ – Aham, baš vjerujem. Dođu problemi, zagrcam se u moru suza, plivam, a tonem. Ne pronalazim rješenje. Zaboravljam da je on SVE – MOGUĆI („Sve je moguće onome koji vjeruje!“ Mk 9,23).
„Vjerujem u oproštenje grijeha“ – pomalo je čudno što sami sebe ‘ubijamo’ radi naših pogrešaka, smatramo se nedostojnima i udaljavamo se, zaboravljajući da je Bog Otac koji jedva čeka da mu se vratimo.
„Vjerujem u život vječni“ – teško je ne plakati kad ti netko drag umre, ali jesmo li svjesni da plačemo radi sebe ne radi njih. Sebično tražimo da su uvijek uz nas da bi se mi bolje osjećali, zaboravljajući da su oni otišli Tamo gdje je njihov Vječni Dom.
To smo mi, prgava Božja djeca koja od Boga traže sve ono što smatramo dobrim za nas iako znamo, vrlo dobro da ako tražimo nož da ćemo se i posjeći na njega. Što On traži od nas? Traži vjeru. Samo to! Biblija puno puta donosi značaj vjere. Odzvanjaju mi u ušima silni Isusovi pokušaji da nam to objasni: „Idi, VJERA te tvoja spasila!“ ili „Ne boj se, samo VJERUJ!“, ili možda „Kad bi imali VJERE kao zrno goruščice planine bi premještali“…
Znate što je mene uvijek zanimalo – zašto je zadnji dio crkve uvijek prepun ljudi koji se bune da ne mogu stajati na nogama, a prve klupe redovno zjape prazne? Zašto je bolje ostati gdje je masa, uklopiti se, gdje si neprimijećen, s mišlju da valjda svi oni s razlogom tu stoje. (…) Preko tjedna idem u obližnju crkvu na misu. U prvoj klupi do oltara sjedi slijepa bakica. Kolika je njena vjera u sve što je okružuje ako je zakinuta da to vidi? Mi gledamo, a ne vidimo.
Moja odluka je povjerovati u Tebe. Svaku onu nemirnu noć prigrliti u svome srcu s vjerom da ona donosi spokojno jutro. Pa ako i ne dođe, radovati se što mi daješ priliku da suosjećam s tobom. I vjeruj mi, nije mi to lako. Ali zar sam dostojna reći da mi je teško kad si ti nosio sve križeve ovoga svijeta za mene, a ja se bunim na svoj vlastiti ? Ja znam da na svijetu postoji zlo, ali želim povjerovati da si ti Dobro koje ga je odavno pobijedilo. Ja želim vjerovati u Tebe koliko god daleko od Tebe bila…
A ti, koliko Mu ti vjeruješ?
Antonia Gašpar