Užurbanošću katkad umijem podapeti samu sebe i pasti na glavu od premalo vremena a previše obveza koje imam. I padajući, teturajući i podapinjući se zaboravljam smisao svoje postojanosti, svog života, čitavog svog bića, svog putovanja. Zaboravljam gdje se pronalazi smiraj i utočište, zaštita i oslonac, Onaj koji razvezuje ono moje zapleteno, vraća zalutalo, hrabri slabo, ozdravlja bolesno, tješi žalosno, ljubi grešno.
Zapitah se danas zašto mi je život postao monotona slika staze po kojoj uvijek iznova hodam, vraćajući se jutri na njen početak i dolazeći na njen kraj prije spavanja. I zašto sam zapela u okvire te slike? Gdje sam se to izgubila? Zašto Ljubavi ne dopuštam da me uzme za ruku i povede u šetnju putem kojim mi nebo šara nestvarnim bojama, bijelim oblacima, najljepšim zalaskom sunca? Putem kojim mi govori o borbama i bolima koje prelaze u blagoslov, iza kojih se osjeti prelijepi miris ruža, miris cvjetne proljetne livade, miris zemlje, miris prirode.
Jesam li pakirajući bor, skidajući lampice s prozora i vraćajući jaslice u kutiju da prašina ne dolazi do njih do idućeg Božića spakirala i Novorođeno Djetešce, svoga Isusa za dogodine? Gdje si mi moj Spasitelju sada, pitam se. Nije li mi Božić bio samo zanos lijepe i tople čarolije nečeg posebnog ili proslava rođendana Kralja? Gdje si Maleno Djetešce? Jesi pronašlo put i do moga srca? Kako ti je bilo u meni ovog Božića? Vani se sve sjajilo i bilo je oku ugodno i blještavo, a kako je tebi bilo u meni? Jesi išao do mene mojom monotonom stazom ili si došao onim putem kojim me želiš sada povesti za ruku kroz ovu godinu?
Maleno Djetešce, o tako te molim, oprosti svojoj ovčici što te zaboravi. Želim ti iz petnih žila vikati hvala što pronalaziš put i do mog srca, što ne odustaješ i prevaljuješ kilometre i kilometre kraj mene kada bježim, lutam i idem daljinama, daleko od tvoje ljubavi. Ostani u meni, ne idi. Povedi me svojim putem, korak po korak. Evo moja ruka tvojoj ispruženoj ruci. Pokaži mi svoje putove.
Marija – Zorka Vasilj