Zamislite da ste za Božić dobili neku životinjicu i uz nju upute kako je trebate ukrotiti i naučiti određene stvari. Nezamislivo bi bilo naučiti mačku pričati, jednako kao što bi nemoguće bilo naučiti ribicu da stoji na jednoj nozi. Neke stvari se ne daju promijeniti. Možda je ovo preapstraktan primjer i pomalo suvisao, ali želim doći do zaključka kako je neke stvari potrebno jednostavno prihvatiti takvima kakve jesu.
Npr. Ja. Imam jako težak karakter, burnu narav, tvrdoglava sam, volim biti upravu (mislim da se svi oni s kojima često vodim raspravu sada tako slatko smiju), a uz to sve jako sam komunikativna, da ne kažem brbljava. Sve ove moje mane i vrline (u jednom) za mene su dugo bili lavovi koji su me proždirali u svakom odnosu. Bile su to bitke koje su u startu izgubljene jer protivnik je uvijek bio jači. Prihvatiti sebe takvim kakav jesi je najteže. Onaj vanjski izgled je bitan i svi mi želimo biti i zgodni i lijepi i s puno kose, ali onaj osjećaj iznutra kada se ne sviđaš samome sebi u ogledalu Istine, e to već malo koji make up i dijeta mogu popraviti. Malo po malo počeli su me lavovi mojih mana previše ubijati i nikako im se nisam mogla oduprijeti. (…) Mama ne pospremi stvari kako sam ja zamislila – treći svjetski rat s naznakom na četvrti za sve ukućane. Framaški susret koji sam detaljno isplanirala kreće u skroz drugom smjeru, a ja tvrdoglavo odbijam prihvatiti ikakvu drugu ideju. Prijatelj ima svoj stav o molitvi koji se niti malo ne poklapa s mojim stajalištem, ali je njegov stav sasvim oke, ali ovaj bijesni ratnik zvan #gospođicauvijekupravu i dalje gura svoje. Milijunti put odgađam istu stvar za obaviti, a realno mogu odmah, samo mi se ne da… Mogla bih u nedogled, ali stvarno. I nakon dugo borbi u amfiteatrima svakodnevice, umoriš se od stalnog gubljenje i shvatiš da svoje lavove ne trebaš pokušavati ubijati niti ih promijeniti jer te oni uvijek pobjede i uvijek će biti tu. To je tvoja arena zvana život i tvoji lavovi koje je potrebno krotiti. A arena bez borbe i lavova nema smisla.
Nije ovo neka životna filozofija. Svatko se bori s nekim svojim „životinjama“, možda totalno suprotnima od mojih, ali je velika stvar stajati na sredini arene pa makar i na par sati znajući da držiš sve pod kontrolom, samog sebe ponajviše. Pa onda ne reagiraš na sitnice kojih se nećeš sjećati za par dana, opraštaš ljudima puno brže jer i ti sam griješiš i činiš pogrešne korake stalno, puštaš ljude da imaju svoje mišljenje, ne namećeš neki svoj način života nego živiš onako kako bi htio da taj netko živi.
Redovito se sjetim u svojim borbama svetoga Franje. U borbi protiv grijeha taj moj prijatelj bacao se u trnje, zazivao pomoć s Neba , samo da ne povrijedi nekog oko sebe i ne iznevjeri Ljubav. Kada su moji lavovi presnažni i ne pronalazim način da se izborim sjetim se tog svog prijatelja i zapitam se koliko se u biti trudim stvarno da to ne činim? Zapitam se tražim li pomoć od onog koji mi je obećao da se baš zauzima za mene (usp. s Rim 8,34b)? Pa ako je Mojsiju koji nije bio rječit dao način na koji će govoriti, valjda ga može i meni „uzeti“ kada je nepotreban. Ne kažem da uvijek uspijem, ali mogu reći da sam postala dosta bolji krotitelj u odnosu na sebe nekad i da mi baš nekako u glavi odzvanja Riječ: Gospod Jahve, dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici (Iz 50,4).
U ovoj već tekućoj godini od srca vam želim da postanete krotitelji svojih životinjica – da ne uništavaju ni vas ni vaše najbliže. Prihvatite ih kao dio sebe, svoje male prijatelje koji vas vode k Nebu. Pronađite u svakoj životnoj borbi vremena da pozovete u pomoć Onoga koji vam rado želi pomoći. Kada ukrotite sebe, moći ćete mijenjati i sve oko sebe!
Sretna i blagoslovljena nova godina!
Antonia Gašpar