Kroz život se divim raznim ljudima. Oduševljavaju me njihove priče, načini djelovanja, nošenje s poteškoćama, lakoća uklapanja i postojanja. Vjerujem da od svakog od njih želim uzeti po nešto da bih nadogradila sebe. Nekad prije, kad sam tek stupila u bratstvo svi su mi bili: Wow! Naivno sam mislila da svi prisutni imaju isti cilj i želju i da ćemo zajedno mijenjati svijet. Moja prva kolumna je nosila naziv: Mijenjam svijet… (https://frama-hercegovina.com/mijenjam-svijet/) i jesam. Samo na skroz drugačiji način nego sam tad planirala.
Divljenje ljudima u mom slučaju često pređe u razočaranje. Nakon nekog vremena, kao da On dopusti da vidim da moja idealna osoba i nije baš divna kako sam je zamišljala te da je i ona samo muško ili žensko biće pale naravi potrebno milosti. Kao i ja. I tako u krug.
Tadašnja vijeća po svim razinama za mene su označavala mala božanstva ljudi kojima je dana tako velika uloga s razlogom. I svaka služba, značila je da si odabran jer si poseban. Koliko puta sam bila neshvaćena jer nisam razumjela da ne gledaju baš svi isto kao ja na darovane ljepote… Ali tu sam najviše odrastala. I još uvijek odrastam.
Mijenjati svijet je lako. Uistinu. Samo ako krenem od svog malog svemira i u njemu prihvatim i kaos i red kao sastavni dio svakog novog dana. Još uvijek se divim ljudima, ali dopuštam da me iznenade s tim da su samo ljudi, kao i ja. Kradem od njih sve divnoće pokušavajući ih utkati u neku svoju sliku da bih postala bolja kroz njihove mane učeći prepoznati i obrisati svoje loše sklonosti. Mijenjajući sebe prihvaćam druge. A kad je netko prihvaćen tada je voljen i ima priliku sam biti ono što je. I tada je slika svijeta barem za nijansu ljepša.
Naš identitet je svakako određen od rođenja: djeca Božja. “Kršćanski klišej” u kojem je uistinu sve sadržano. Samo kad bismo mi to znali prihvatiti! Zato sada kad mi je opet povjerena jedna od službi, čvrsto sam odlučila raditi na tomu da ljudi u meni prepoznaju samo jednu stvar: da sam “samo” dijete Božje. Zaigrano, ludo, spremno dirati i otvarati stvari koje su mi i možda zabranjene; dijete koje je spremno pasti, udariti se, jaukati i plakati iz svega glasa, ali na kraju i početku dana uvijek trčati tamo gdje mi je i mjesto: u Očev zagrljaj. Samo tamo mogu vidjeti i sebe i druge baš onakvima kakvi jesmo, prihvaćati i mijenjati – Djeca se Božja zovemo i jesmo! Najveća istina koja mi pomaže da se ljudima, braći i sestrama, divim još više.
Antonia Primorac