Mostar – nekima samo ime nekog grada, a meni sinonim za uspomene. Pogotovo to shvatiš onda dok se u svadbi kolegice za vrijeme pjesme “Mostar grade, podno Veleža…” pozdravljaš s drugom kolegicom koja odlazi za Uskoplje i pitaš se kada li ćete se opet vidjeti. Sve je u životu prolazno kažu. A ja i nisam baš tip koji to lako prihvaća. Teško se navikavam na nove stvari, a onda se toliko navežem da mi se još teže odviknuti. Tako je bilo i s Mostarom. Čudan ti bude taj vreli asfalt i upis nekog fakulteta na kojem profesore zamišljaš kao ozbiljne likove koji će se, ko zna kako odnositi prema tebi, jadan ti… Život u zgradi u kojoj susjedu može zasmetati tvoj grlati govor i ono dijeljenje sobe s osobom koja ti nije sestra. Pa i one lude jesenske kiše kada rijeka teče Mostarom, a ti baš to jutro moraš na predavanje pošto profesorica Vego zapisuje.
Postadoh i simpatizer OFS-a, ali sve nešto razmišljaš kako to i nije to kad nije tvoja župa. A onda se polako sve mijenja. Onaj vreli asfalt postade velika terasa na kojoj se ispijaju vjerojatno najduže kave na svijetu. Centar plača i smijeha, dilanja skripti i pitanja s prošlih rokova, a često i, da ne budemo licemjerni, jutarnja šetnica studentima na povratku iz klubova. Fakultetska zgrada privremeno postaje mjesto prebivališta i još kad se nakon nekog vremena iskristalizira ekipa koja ti odgovara, e tada počinje studentski život. Profesori sasvim normalni ljudi koji tek žele ono svoje znanje i kapljice mudrosti prenijeti u tvoj život. Iz glave će možda ispariti oni redovi iz knjiga, ali si sigurno naučio biti samostalan čovjek odgovoran za svoje postupke. Ona osoba s kojom dijeliš sobu sada ti je već postala sestra, jer s njom si dijelio sve. Nekoliko jeseni u Mostaru nauči te zašto su izmišljene gumene čizme, a da je, sad pokojna profesorica Vego, od lijenčine htjela napraviti čovjeka koji će znati da radni dan počinje bar u 8 sati…
Onda dajem i trajne zavjete u mostarskom bratsvu OFS-a jer su me upravo oni animirali da se zadržim u franjevačkoj obitelji. Kako i zašto, ne znam, ali jednostavno želim. I tako bi mogla sada nabrajati, ali nema smisla. Smisao je tek taj da kad se vratiš kući sve je drugačije. Sve ti nedostaje. Ne želiš se odreći takvoga života. I onda se sjetiš sv. Franje koji nije volio navezanost na ovozemaljske stvari. Zato je valjda i želio da njegov red bude misionarski. Da cijeli svijet bude samostan. Eto još jedne lekcije o franjevaštvu. Ne biti navezan. Jer dok čeznemo za onim sto nemamo život prolazi pokraj nas. Pusti i kreni dalje. Pomiri se s prolaznošću. Lako reći, teško učiniti ali neće nitko umjesto tebe. Sve ono što si gradio ostat će, ako si kvalitetno gradio. Kolege i cimeri ostaju prijatelji. Znanje podloga za bolji život. A bratsvo OFS-a čvrsti temelj izgradnje u franjevaštvu. Volim taj Mostar. U njeg se slije rijeka mladosti koja teče, vrvi, spaja i razdvaja svjetove. U koritu svome ona taloži generacije i sjećanja. I svatko tu ima svoj kut, stazu, platana ili klupu. Kod mostarke ili na starom, na brijegu ili Španjolskom, Balinovcu ili Franjevačkoj naći ćeš djelić Mostara kojeg ćeš ponijeti sa sobom. Ne ljuti se na Mostar u jesen niti u vrelo ljeto, jer ćeš ga po tome pamtiti.
Hvala Mostaru tebi i tvojim ljudima, braći i sestrama iz mog prvog bratstva. Uvijek će ostati “prvi”. Tu sam naučila drugačije živjeti. I takva sada idem dalje. Dolazit ću ja opet. Ali ove se godine nikad više vratiti neće. Nema veze. Čuvat ćemo uspomene i kroz franjevaštvo učiti kako “pustiti”, jer to je odrastanje.
Ps. mladi framaši iz svih dijelova BiH koji dolazite u Mostar na studij. Bratsvo OFS-a Mostar sigurno vas očekuje. Oni su predobar rasadnik mladih svjetovnjaka. Osobno provjereno! Ne oklijevajte. Mir i dobro!
Ivana Ivanković