Rujan. „Ni tamo, ni ‘vamo!“. Još se sunce ne da o’laditi, usprkos kišnim naletima i ponekim tmurnim danima. Polako, ali sigurno, jesen se provlači ulicama i drumovima, a što nam donosi? Nekima donosi početak nove školske godine, nekima početak studiranja, života kao akademskog građanina. Nekima donosi nova poznanstva, prijateljstva, ljubavi. Vrijeme je novoga. Vrijeme je okrećanja novih životnih stranica čiji će se sadržaj kod nekih nadovezati na onaj s prethodnih listova. Drugi, ‘pak, zaboravljaju i kreću potpuno ili barem djelomično iznova. Svi smo na nekom novom početku.
Nekima od nas je i sve dosad navedeno postalo rutina. Svaka godina ista, svaka jesen ista, svaki dan isti. Zašto? Robujemo navikama. Bojimo se novoga. Bojimo se zakoračiti brže, skočiti dalje, govoriti glasnije. Evo prilike. Evo prilike uraditi sve to i početi iznova, a da čak i ne moramo odbaciti sve staro i sve dobro, pa i ono loše, što smo do sada radili. Evo prilike da prestanemo biti robovi nepotrebnoga. Evo prilike da s ljudima s kojima svaki dan „pričamo“ preko ekrana pametnih mobitela i s kojima dijelimo sve misli još pametnijih glava, evo prilike da s njima napokon i progovorimo. Ne govori se silnim porukama. Ne govori se selfijima i snapovima. Govori se „živim“ riječima i djelima. Uspomene se ne stvaraju na instagramu i na facebooku, najbolja sjećanja i provodi su tamo vani. I dok mi sjedimo u sigurnosti naše sobe i ne želimo pomaknuti granice svog komfora, samo da ne bi riskirali nešto loše i ako je zapravo puno više onoga dobrog, te uspomene čekaju. Čekaju dok neki shvate. Neki već jesu, ali neki nikad neće. I ne kažem, možda se ovo sve čini kao neko veliko pametovanje jer i sam znam „zaglaviti“ na društvenim mrežama i lijepo je podijeliti neke trenutke sa prijateljima, ali ih ne moramo dijeliti sa cijelim svijetom. Privatnost je u današnjem vremenu rijetka, a sami smo uzrok i sami smo si krivi. Treba u svemu znati uživati, treba u svemu imati granice, pa tako i ovdje. A nemamo mi ih, postali smo isprazni jer su nam grupni razgovori zamjenuli grupne „kave“. Zajednička druženja su postala rijetkost jer je lakše poslati „selfi na grupu“. To što ljude koje i ne znamo pokušavamo impresionirati stvarima koje niti imamo, niti zapravo želimo, to nas i košta osmijeha na licu. I rijetko će te susresti one osobe koji zapravo još uvijek ne robuju tim istim navikama. I bit će vam drago i isto kao i ja, dijelom će te im zavidjeti. Ali čovječe, promjeni nešto. Razbij malo svakodnevno sivilo. Nek’ ti jedino svjetlo u životu ne bude ekran računala, mobitela ili televizije. Svijetli i ti malo drugima jer sigurno si pametniji od pametnog mobitela. Nek’ ti glasovne poruke postanu prošlost jer se tvoj glas na taj način neće dovoljno dobro i dovoljno daleko čuti, a mogao bi i trebao bi. Nek’ ti uspomene ne ostaju samo na slikama, nego u sjećanju. Pozovite ljude na razgovor, na kavu, začudit će te se koliko ih jedva čeka takav poziv. Okrenite taj novi list u životu, samo, neka ovaj put to ne bude okrećanje zbog okrećanja. Neka ne bude „A taš’ ti, nemoš’ ti..“. Možeš! Samo nemoj sebi praviti prepreke, dosta ih i onako imaš, ne trebaju ti još i tvoje.
Nedaj da ti i ove jeseni lišće prebrzo opane, da ti se dani prebrzo smrače i da ti je živiš u nevremenu. Razbij, čovječe, malo rutinu. Pisanje po novim stranicama započni na drugačiji način nego do sada. Diši samo malo dublje, viči samo malo glasnije, skači samo malo dalje, trči samo malo brže. A vjeruj mi, živjet ćeš puno, puno bolje.
Mario Rajič