Svake godine framaši iz mjesnog bratstva nastoje hodočastiti u neko mjesto. Skupa s njima, i ja.
Neka tradicija nalaže da to radimo jednom godišnje, neovisno o mjestu u koje se hodočasti. Svetišta koja su nam u blizini sam, kroz godine provedene na Frami, već skoro sva i obišao. Neka su dalje, neka su bliže, al’ sva su bila tu, što se kaže, na dohvat ruke (ili je ovo ipak „na dohvat noge“?).
Svake godine, tako, spremimo nešto malo vode i hrane u torbu, obujemo udobne tene, obučemo udobnu odjeću i put pod noge. Moli se krunica, zapjeva se i pokoja putna pjesma, ispričaju se i zanimljive priče, …
No, ove godine, evo pred sam polazak na još jedno od tih hodočašća, zapitkujem sam sebe, ima li tu nešto više od ovoga navedenog. Svaki put kad sam u blizini mostarske crkve, svjedok sam tisućama turista koji dolaze sve iz Azije do Mostara. Ej, zamisli ti, netko tamo u užurbanom Šangaju radi i skuplja novac da dođe u Mostar, da obilazi i fotografira crkve i mjesta koja su meni „na dohvat noge“. Svake godine na Mladifestu se iznenadim kolika masa ljudi dođe s raznih strana svijeta. Koliko se samo raznobojnih zastava zaviori na nebu moje Hercegovine.
Prošle sam godine imao priliku i biti sudionik svjetskog dana mladih, a to je tek bilo nešto posebno. Sad kad se osvrnem na sve one silne korake, niti jednog jedinog mi nije žao. Noge su svaki dan prelazile desetke tisuća koraka, a mi smo bili odmorni, nasmijani i raspjevani. Svaku večer bi kasno lijegali, a rano bi bili na nogama i umora opet nije bilo. Ovih dana se zna dogoditi da čitav dan odmaram, pa opet „satran“ legnem u krevet.
Što je to tako posebno u hodočašću?
Što je to, tako posebno da ti ne da umoriti se, da ti ne da stati već da se usprkos fizičkim naporima ipak tjeraš dalje? Možda je to spoznaja da konačni cilj i nije tako daleko. Spoznaja da nakon toliko koraka ipak nije baš dobro okrenuti se i pustiti sve, pogotovo ako je čitav taj naš put, onaj Put o kojemu Isus priča.
Kao malom mi je uvijek bilo lakše kad bi pitao „Tata koliko još ima?“, a nismo ni sjeli u auto, pa bi on odgovorio „Evo još 15 minuta.“, a ono idemo u Zagreb, ja ga na Žovnici pit’o.
I ja sam vjerovao u tih 15 minuta. I kada bih za 2 sata opet pitao i dobio isti odgovor, opet bih vjerovao.
Ne govorim ovo sve bez razloga. Ne govorim vam da vam kažem eto bio ja u Zagrebu kad sam bio mali. Hodočašće je, ako ga tako pogledamo, čitav naš život.
Kad u teškim trenutcima pitamo Gospodina koliko još ima, a ona nam kaže „15 minuta“, i mi mu vjerujemo, to je hodočašće. Ako mu ne vjerujemo, odustat ćemo, naše putovanje će završiti već na prvoj prepreci i prvi put kad nam u životu postane malo „dosadno“.
I zato je tu ona krunica i ona molitva na ovim hodočašćima. Da nam ne dosadi na Žovnici i da se ne okrenemo i vratimo se gdje smo i bili. Hodati negdje bez ikakvog većeg cilja nije nikakav pomak, a hodočašća, zasigurno, imaju veći cilj.
Neka vaš život bude hodočašće jer se na drugi način nećete pomaknuti s mjesta na kojem se sada nalazite, no i tu zapamtite, na svakom hodočašću ima umora, ozljeda, prepreka i tegoba, ali uz pjesmu, veselje, molitvu i društvo, ne postoji ništa što će vas na vašem Putu zaustaviti.
Mario Rajič, Frama Mostar