Već nekoliko dana je napolju dosta vruće. Sparina kažu. I bit će ovako, ma i neka će, valja malo. Valja isto i pogledati kada i gdje će se ići na more ili na bazen, kada i gdje će se okupati, osvježiti, pocrniti, dotjerati. Treba ljeto iskoristiti I za koji izlazak, jer, zaslužili smo malo odmoriti nakon naporne godine, zar ne? Treba malo ‘ohanut.
I lijepo je to, i neka, oni koji su u mogućnosti i koji u svemu ovome znaju biti umjereni i trebaju malo ‘ohanut. Zasluži čovjek to, pa nek si uzme malo i predaha. Ipak, svake godine iznova se čudim nekom drugom fenomenu i nekom drugom „Malo ću ohanut!“. Zar je moguće da i od crkve i vjere treba odmarati? A prema svemu sudeći, takva je situacija. Crkve tokom ljeta bude sjena punine i mase ljudi koja u njima obitava u nekim drugim mjesecima i godišnjim dobima. A Bog je isto tu, Bog ne odmara, niti mu treba predah od nas, niti stavlja svoju ljubav na čekanje. Nekima od nas, s druge strane, sasvim je svejedno hoćemo li preskočiti jednu, dvije ili tri nedjelje, pa možda i više, u ljetnim mjesecima, i u mjesto odlaska u crkvu i na misu popiti kavu ili sjedit pod klimom il’ u hladu. Pravdamo se ponekad tom vrućinom, ponekad se tješimo da smo na moru ili negdje drugo, pa eto „nisam kući, ne mogu“. Nekad nam se i ne da, pa eto jedna gore dole, šta sad. I tako to ide i tako se napravi neki lanac izlika i opravdanja koja budu uzrok već spomenutom fenomenu. Praznini u crkvama za vrijeme ljeta. Dobro, kažem, valja se otići odmorit se i okupati se na moru, ali isto tako bi bilo lijepo da osim svih planiranja takvih odlazaka i izleta, isplaniramo i barem jedan odlazak u crkvu tokom ljeta gdje ćemo se odmoriti i oprati od grijeha na ispovijedi. Kad planiramo koje ćemo kreme ili kakva druga maziva protiv sunčevih zraka kupiti, isto tako bi bilo dobro isplanirati i kako ćemo zaštiti svoju dušu od svih štetnih utjecaja oko nje. Za vanjštinu se toliko često puta tokom ljeta brinemo i pobrinemo, valjda je i ona druga strana nešto zaslužila. Nećeš to raditi radi Boga, On bi te otvorenih ruku čekao i kada bi se vratio na misu u rujnu, preplanuo i osunčan. Nećeš to radit radi svećenika koji, iako voli vidjeti prepunu crkvu, misu zbog tebe neće propustiti. Nećeš to raditi radi majke ili oca, nisi više toliko mali da te tjeraju, uradit ćeš to radi sebe. Zbog sebe ćeš se ovu godinu potruditi biti drugačiji. Tražit ćeš manje opravdanja, a više ćeš djelovati. To je barem sat vremena tjedno, najmanje što možeš uraditi kada je On tu za tebe 24 sata dnevno, svaki dan u tjednu.
Ove godine „ohanite“ na pravi način. Osunčajte se, odmorite se, preplanite, ali isto tako ne zaboravite ono bitnije. Ne stavljajte vjeru, Boga i crkvu na pauzu, na neko sporedno mjesto. Neće vam nitko zamjeriti i brojati dane i sate provedene u molitvi ili bez nje, ali vi će te znati, a to je ono najvažnije. Ovo ljeto gradite i radite na svojoj duši i vjeri, a ne samo na preplanulom tenu.
Mario Raič