Sjećam se kako sam kao dijete rosu zamagljenoga prozora sa zadnjeg sjedišta auta ručicom brisala i pažljivo čistila rukavom majice s likom iz crtića, da bolje vidim maglovitu dolinu. I tako par puta nepravilnim, nelogičnim potezima prelazila po staklu da se brže izbistri mutna slika pa ruke naslonila na sljepoočnice praveći svoj mali dalekozor da mi pogled seže „daleko, daleko“. A na staklu su ostajali tragovi i moji prsti dok se vozimo i putujemo…
Danas me ulomak Muke iz Lukina evanđelja, dok sam stajala na dnu crkve ispred Gospina kipa, zagledao u XII. postaju puta života i smrti, u vitraj peti po redu na lijevoj strani naše male crkve. Iako je danas sunce svojim zrakama sijalo kroz boje tog prozora, poželjela sam dosegnuti ga rukama, prelaziti, čistiti staklo da bolje i jasnije vidim tu sliku koliko god mi jasna i znana već jest. Da mi taj prizor, ta slika oknom uokvirena postane prozor u magloviti svijet. Da kroz ljubičaste nijanse neba iznad križa na trenutak pogledam četiri strane svijeta, kuće i putove i vrhove borova; kroz crvene komadiće vitraja pogledam krvave borbe i patnje moje najbližih koje zbog svoje sebičnosti i nezasitne prljave ambicije ne vidim; da u žutoj boji vitraja, jedinom kontrastu svih tamnih tonova, koja se krije samo u jednom komadiću na rubu prikaza kao slučajno tu stavljenom, pronađem nadu i nešto više i dublje što se uvijek nalazi kao opreka zastrašujućoj tmini, besmislenoj boli i bezizlaznoj patnji. Jedna slika, prizor od djetinjstva dobro poznat, oslikan i u srcu i mislima, svakim novim danom donosi bezbroj novih značenja, poveznica, nadahnuća, riješi, utjeha. Jedan prizor, Kralja poniženog bolnom trnovom krunom i rukama raširenim na križu, osuđenog ljudskom zlobom, udarcima, izrugivanjem i ironijom, krije u sebi cijelu povijest čovječanstva, sve riječi ikad izgovorene, sve odluke ikad donesene, sve neponovljive ljude, njihove naume i poteze. U jednoj slici je od: „Evo začet ćeš…“ do „Ovo je njihov čas i vlast tmine“. i još dalje, sve do: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“. U jednu sliku stao je sadržaj između korica Biblije. Čovjek, Bog, kojeg starozavjetni proroci navještaju i svi iščekuju prikovan izdiše na drvu križa koje je ispisano svim Njegovim razgovorima, prispodobama, zgodama, čudesima, susretima, ljudskim grijesima.
Snažno je to saznanje. Neosvojivo mislima i srcu potresno. Kako to samo rijetko doživljavam…
Dvije drvene grede križa Njegovo su prijestolje kraljevstva. I želi samo, da Mu umjesto crvenoga tepiha po kojem će iz veličanstvene zlatne stolice prohodati među svojim narodom, mi darujemo svoje ruke ispod križa i provedemo Ga među svim ljudima koji Ga znaju ili uopće ne poznaju.
I dalje stojim ispod iste slike. Želim opet kao dijete ruke nasloniti i kroz svoj mali dalekozor gledati daleko, daleko i u srca duboko. Dok ovim svijetom putujemo. Gledati kroz XII. postaju, prozor u svijet.
Ivana Milićević