Ti znaš da ne volim dubine. Pune su neizvjesnosti i skrivaju toliko toga – nepoznatog, dalekog, mračnog.
Uvijek sam se šalila da tu pjesmu rado preskočim jer ne mogu i ne želim moliti da me vodiš gdje su najveće dubine.
Ali Ti znaš da volim more. Simbol slobode, mira i beskonačnosti. Ne znam jesi li se našalio kada si me pozvao da krenem s Tobom u dubine – jer meni nije smiješno. Petar mi je oduvijek bio drag i sličan, ali ne… Isuse ja ne znam hodati po morima i nisam nikad željela naučiti to! Dovoljno mi je diviti mu se s obale, ili kao sada, s prozorskog okna bolnice. (Gospodin Savršeni, u svemu paziš na detalje)… samo ne razumijem detalj u kojem si zaključio da sam spremna hodati, kada ni plivati nisam spremna?
Malovjerna.
Strašljiva.
Uplakana.
Izgubljena.
Slaba.
Slomljena.
Izranjena.
Zar me stvarno takvu trebaš?
Pobjegla bih, ali kome da idem kad si na Početku i Kraju samo Ti?
Vrištim jer ne mogu shvatiti kako sam tako nevjerna?
Zašto ne mogu vidjeti ruku koju mi pružaš, kojom me vodiš i držiš? Gdje je moj dobri Otac?
Ništa ne boli kao činjenica da Ti nakon svega ne vjerujem. A toliko puta si me nahranio manom u pustinji, toliko Golijata maknuo s mog puta, preveo me preko Crvenih mora mojih ograničenja i opet… poput nevjernog naroda… ista, mala ja, ne vjeruje svome Bogu –
Jahvi, koji je Sve. Tebi – treba jedna ja – koja je trenutno sve ono što ne želi biti.
Treba ti iznova moja slabost, jer slabiju opet nisi mogao naći.
To Ti mogu dati, jer jedino to imam.
Sve ostalo što mi pripada tvoja je milost.
I njoj predajem sebe.
Samo milošću Svojom možeš od ove truleži napraviti:
vjernu.
hrabru.
radosnu.
nađenu.
jaku.
Isusovu Antoniu.
A ja ti iznova, i iznova mogu ponuditi samo ovo nevjerno srce koje ne razumije i sumnja, ali prihvaća.
I moli za milost vjere.
“Po morima da hodam!”
Antonia Primorac