Ušli smo u vrijeme korizme. Vrijeme tišine, molitve, posta, pokore, odricanja… u vrijeme susreta s Raspetim.
Korizma je mogućnost suobličenja s Kristom.
Do prije nekoliko godina, za mene se ona nije nešto pretjerano razlikovala od ostatka godine. Malo smanjiš glazbu, umjesto petka postiš barem još i srijedom, u crkvi “tužnije” pjesme, odrekneš se neke hrane (ne bi li smrš’o) ili društvene mreže u koju ionako uđeš jednom u mjesec dana i to je to. U prijevodu – do prije nekoliko godina, korizmu nisam proživljavala, nego preživljavala prilagođavajući je sebi i čekajući “povratak u normalu”. Čekajući kada će proći tih 40 dana, samo kako bih ponosno mogla reći da sam izdržala bez tog nečeg čega sam se odrekla, jer eto, tako svi rade. U mojoj korizmi, nikada nije bilo vremena za Susret.
U mojoj korizmi je samo bilo vremena za čekanje kada će ona proći. U svojoj korizmi nikada nisam išla pod ruku s Marijom koja trpi s Raspetim, nego sam uvijek išla uz svjetinu govoreći: “Raspni Ga!” Uvijek sam išla uz mog imenjaka svetog Petra, govoreći: “Ne poznajem tog čovjeka!”
Išla sam tako, sve dok me On kroz konkretne situacije nije opomenuo i dao da korizmu doživim na vlastitoj koži. Sve dok me Njegov pogled nije dotakao kroz onu svjetinu, baš u trenutcima kada sam govorila da Ga ne poznajem.
Korizma je mogućnost suobličenja s Kristom.
Prije 5 godina imala sam prvu operaciju u svom životu. Dvije godine nakon toga, drugu. Odmah da naglasim, operacije su toliko bezazlene i rutinske da uopće nisu vrijedna spomena u takvom smislu. Ali, bile su dovoljno “velike” da mi otvore neke nove životne vidike i nauče me gledati na životne okolnosti drugačije.
Sjećam se jednog trenutka kada sam ležala u sobi, dan nakon druge operacije. U malim bolovima, primjećujem da svi koji me dolaze posjetiti, budući da je “na mladu”, ulaze tužna lica i puni sažaljevanja. Na njihovo pitanje: “Pa kud baš na tebe, moja Petra?”, u jednom trenutku sam dala odgovor ne samo njima, već i samoj sebi: “Korizma je. Krist mi daje da malo s Njime propatim.”
Korizma je. Zastala sam i sama nad tim riječima, pitajući se kako su ove riječi izašle iz mojih usta? Do maloprije nisam bila ni svjesna tog vremena u godini, a sada, kako bih utješila druge, dadoh sama sebi odgovor o smislu korizme. I odlučih se vratiti dvije godine unazad te promisliti o datumu prve operacije. Tek tada shvatih da je i tad bila korizma. Nisam to tada zamijetila.
Ali ovaj put, ona se zaista dogodila. Ne površno kako sam navikla, ovaj put mi se otkrilo otajstvo korizme. U mojim operacijama dogodio se Susret. Susret mene i Raspetog. Susret mene i Onog koji me poznaje, unatoč tome što ja nisam poznavala Njega. Susret mene i Onog koji me ljubi, unatoč tome što sam vikala da Ga raspnu. Susret mene i mog trpećeg Gospodina, koji je s tolikom ljubavlju operirao moju dušu.
Od tada, moje životne boli postale su moje najveće radosti. Moje patnje, postale su moja preobrazba. Moje male operacije, postale su velike prilike za Susret s Njim. Zvučim blesavo, ali u životu trebamo naučiti da je sve stvar perspektive. Da se razumijemo, i mene moja perspektiva često puta odvede u krivom smjeru. Često puta u nevoljama krenem tonuti u beznađe, ali se opet rado sjetim svog imenjaka svetog Petra. Dok je gledao u more (vlastito beznađe), tonuo je, dok je gledao u Nadu, hodao je.
A znate što je najzanimljivije?
Možda me čeka i treća mala operacija, tako mi doktorica zadnji put reče. Moja mama je na to saznanje reagirala riječima: “Ti se smiješ, a ona ti rekla da ćeš možda opet na operaciju”, a ja sam još jednom iznutra potaknuta dala odgovor i sebi i njoj: “Mama, Isus je tri puta pod križem pao. Zar misliš da bi mene ostavio da samo dva puta padnem?” Pomalo iznenađena vlastitim odgovorom, sama sam se sebi nasmijala. Zapravo, Njemu sam se slatko nasmijala, jer sam se više puta uvjerila da ima odličan smisao za humor. Ta, sama ne bih mogla na ovakav način utješiti ni sebe ni drugoga. Ali eto, On se odlično poslužio mojim jezikom kako bi nas “zalijepio” odgovorom. Ako do nove operacije i dođe, želim vjerovati da bi to onda bila prilika da me još jedanput ukroti i suobliči sa Sobom. Oporavak od prve operacije bijaše u korizmi, druga operacija se dogodila u korizmi, ali ovaj put bismo ja i On stigli i do otajstva Uskrsa. Znate kako to znam?
“Petra, vidimo se na kontroli oko uskrsnog tjedna”, bijahu to doktoričine riječi na zadnjem pregledu.
Kako moćno.
Vidimo se oko Uskrsa.
Ma može, radujem se.
Vidimo se u mom Uskrsu.
Baš kako je Gibonni u svojoj pjesmi otpjevao: “Sun is always shining over you.”
A kako već rekoh, trebamo naučiti da je u životu sve stvar perspektive. Ja sam se na ovom zemaljskom hodočašću odlučila sunčati, ma kakvo nevrijeme prijetilo okolnim planinama. Odlučila sam se sunčati, izloživši se suncu s velikim S.
Ono me nikad ne prži.
Nikad ne udara u oči.
Samo me grije i daje divan ten duši (ako prije toga ne stavim sve moguće zaštitne faktore koji Sunce odbijaju)…
Eto.
Nemojmo bježati u hladovinu.
Izložimo se Suncu.
Želim nam svima da u ovoj korizmi ostanemo postojani i ne zanemarimo sve situacije i prilike koje nam Raspeti pruža da se suobličimo s Njim.
Blagoslovljeno nam bilo na tom putu.
Petra Slišković
