Unazad par mjeseci kupila sam sebi neki fensi šmensi mobitel koji mi je ispao već malih milijun puta. Svaki put kada bih ga okrenula i pogledala bio bi sasvim u redu poslije pada, a onda ne bih ni obraćala pozornost više jer sam vidjela da mu ne može biti ništa.
I onda… kad sam skinula maskicu čitava stražnja strana mobitela bila je jedna velika ploha ukrašena pukotinama.
Prvo, nije mi se dalo dugo sekirati oko tog mobitela. Drugo, bio mi je dobar povod za pisanje kolumne. Treće, opisuje mi moj život i život skoro svih nas.
Ma ajde ovaj grijeh nije velik, pa uvijek iznova i iznova i iznova, sve dok nam ne postane svejedno – i ne vidimo ga više kao grijeh, a kad padnu sve maske i maskice, vidi se čovjek slomljen i polomljen; čovjek sastavljen od komadića između kojih se vide crte koje ih odvajaju i čine ga nepotpunim.
Sačuvaj nas Bože svega onoga što nam je postalo svejedno i što nam može postati svejedno, jer nas lomi i lomit će nas. Ozdravi nas Bože od onoga što nam je svejedno i zalijepi one komadiće koji su se odvojili od nas. Daj nam postati cjelovitima i novima. Amen!
Marija-Zorka Vasilj
