Cvjetnica.
Dan koji nepovratno obilježi
svaki grad.
Od prve Cvjetnice do danas
mnogi su gradovi mijenjani.
Promjenu možda nisu ni tražili
ali su je, ipak, dobili.
Prolazak nekih ljudi
kroz te gradove
na baš taj dan
obilježio je i živote nas
koji živimo sada i ovdje.
Daleko od vremena tih ljudi
i daleko od gradova tih ljudi.
Prva Cvjetnica u sebi krije
dva hoda kroz grad.
Tesarov Sin iz Nazareta
najprije ulazi u Jeruzalem
da bi kasnije iz njega izišao.
Ulazi u slavlju,
poput pravoga kralja.
Izlazi noseći svoje prijestolje
kako bi bio Kralj
tvoga i moga srca.
Na istim ulicama
i od istih ljudi
On sluša različite poklike.
Od Hosane do razapinjanja.
Kratak je to put bio.
Oba puta On je zbog nas
prošao ulicama Jeruzalema.
Jedan bez drugoga nisu mogli.
Iako se u njemu danas
čuvaju samo uspomene
na te dvije šetnje
Isusa iz Nazareta,
i dalje je obilježen.
Teško je zamisliti taj grad
bez Njega,
ali i obrnuto.
Tako, valjda, biva
kad se kroz grad prolazi
na Cvjetnicu.
Postoji još jedna šetnja
nekim drugim gradom,
upravo na Cvjetnicu.
Ovog puta kroz grad,
kojeg dobro poznaje,
prolazila je ona
koju je taj grad ljubio.
Svi siromasi tog mjesta
bili su nahranjeni njenom ljubavlju.
Svaku je ulicu dobro poznavala.
Za nju nije bilo svečanog dočeka
na ulasku u grad.
Ušla je u njega
iz sigurnosti svoga doma
kroz vrata gdje prolaze
samo oni koji su umrli.
Klara je kroz Asiz
zadnji put prošla u noći
upravo na Cvjetnicu.
Daleko od pogleda svih
kojima se to ne bi svidjelo.
Daleko od glasova
čija bi buka samo pokušala
zaglušiti glas Onoga
koji ju je čekao na kraju te šetnje.
Otišla je iz grada
kao ona koja je umrla,
govoreći mu da ga ne treba.
Kao da je bježala od njega
jer ga nije htjela obilježiti.
Ali danas –
Asiz je teško zamisliti bez
Klare i Franje.
Teško je i Franju bez Klare jasno vidjeti.
A sve zbog šetnje gradom
na Cvjetnicu.
Prolaziš li ti gradom
na Cvjetnicu
slijedeći svoga Kralja?
Misliš li da možeš obilježiti svoj grad?
Nećeš nikada znati
ako ne pokušaš.
Prvi korak je najteži.
Svaki drugi
s tobom i za tebe
čini On.
Odvaži se!
Ne boj se osude,
ni dobacivanja,
ni ostavljenosti.
Na kraju tog puta
čeka te On
koji je taj put,
za tebe već prošao.
fra Nikola Jurišić