Onoga dana iziđe Isus iz kuće i sjede uz more. I nagrnu na njega silan svijet, toliko da je morao ući u lađu, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama…
Malo čud(es)no mjesto i trenutak za naviještanje Božje riječi i to kroz tako jednostavan, a zahtjevan način kao što su prispodobe. Rekli bismo, logičnije bi bilo da neke velike i važne ličnosti govore strogo službenim jezikom, citirajući pravila, referirajući se na proroke i naučitelje. Tako smo barem mi naučili vidjeti u svijetu. Od ponekih profesora, vođa, upravitelja, predsjednika…
Isus Kraljevstvo Božje opisuje besjedom, pričicom, među narodom.
Volim čitati riječ po riječi, i od skrivenih značenja riječi nizati slike. U evanđelju danas čitamo prispodobu o sijaču.
Isus iziđe iz kuće. Sjede uz more. Narod mu hrli. Uđe u lađu. Govori. Govori mnogo. Govori narodu mnogo u prispodobama.
Isus od lađe čini propovjedaonicu. Već je to veliko otajstvo malenosti koje može sablazniti.
Sa svoje lađe propovjedaonice govori u prispodobama, govori o nekom sjemenu i zemlji, kao da se Bog i spasenje može porediti sa sijanjem i zemljom koja nam je svima bliska.
U odgovoru na pitanje učenika zašto govori u prispodobama Isus otkriva svoju veličinu odgoja i naše nerazumijevanje. „Zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.“
Zato što nam nije dano. Zato što nam nacrta i ne vidimo, ispriča i ne čujemo, objasni i ne razumijemo. I dalje…
Čujem li što mi Isus kroz bližnje, kroz prirodu, kroz procese stvaranja govori i pokazuje dok sjedim na klupi, na plaži, uz rijeku, na planini? Ponekad je glasno, a ponekad ni u tišini nemam uši da čujem.
Bože, daj da moje srce bude plodno tlo.
Jer ti siješ neprestano, i onima koji čuvaju komad zemlje koje si im dao, Tvoje sjeme niče, i njegov rast donosi ploda. Pod suncem i kišom milosti.
Ivana Milićević