Rutina je nezgodna stvar. Ljudi su takvi da teško izbijaju loše navike iz svog ponašanja, a one dobre isto tako teško usvajaju u tu rutinu. Gadno se, prema tome, iz loše rutine izvući. No, mogu li i one navike koje mi smatramo dobrima preći u loše?
Većini nas, bilo da smo studenti, srednjoškolci ili da radimo, dan za danom izgleda slično. Slijedi se neki normalni, uhodani raspored i sve što se „mora“ uraditi, a da nije u tom rasporedu, već je malo teže. Naviknuti smo na jedno i dobro nam je tako. Ne treba u to dirati. Dođe možda vikend, popije se kava, dvije, tri, popriča se s prijateljem kojem si rekao tamo nekad prije dvije godine „Aj zvat ću te na kavu!“, pa eto nisi do sad imao vremena, znaš kako je, vazda nešto. Al’ lijepo je to, eto malo si kao promijenio nešto u svom rasporedu i dobro ti je. Makar je i taj vikend svaki isti, samo nek’ se razlikuje od radnog dana, da brate znam da je vikend.
I prolazi tako, dan za dan, vikend za vikendom, tjedan za tjednom, pa i godina za godinom, a ti si u nekoj rutini. Ti si u toj kolotečini iz koje se svakim tim proteklim danom sve teže i teže izvući. Probaš, negdje zapneš, vratiš se u svoju „komfort zonu“ i opet ti je dobro. Nije odlično, al’ je dobro, ugodno, može se tako. I tu nailazimo na najveći problem svih nas. Smatramo da je navika i rutina loša, samo ako je „na prvu“ loša. Ne gledamo širu sliku, ne vidimo da i neke dobre navike, dobra okruženja, ako zapnemo u njima, mogu postati loša. Život dan za danom traži korak dalje, korak više od onoga što si mu do sada nudio. I onda se čudimo svemu i svačemu, onda nam ne valja ni ono što je prije valjalo. Zašto? Zato što fali taj korak. Fali nam tako malo da se pomaknemo naprijed, al’ eto, nama je i ovdje dobro, pa zašto uopće išta više i dalje tražiti i pokušavati? Uhodali smo se u svom poslu, dobro nam je, ne želimo ni pomisliti da možda možemo i zaslužujemo bolje. U školi, na fakultetu, dobro ti je i kad polažeš predmete, jer, kakvih sve ima, dobar si ti. I jesi, dobar si, al’ možeš biti bolji. Razlog zašto smo samo „dobri“ je taj što nam je to dovoljno. Ne treba se ograničiti niti zadovoljiti situacijama i okolnostima u životu. Ne traži nitko od nas da svaki dan izmišljamo nova društva, novu okolinu, nove projekte, … Ali generalno gledajući, radi sebe, pa i radi drugih, trebamo paziti da nam ono što radimo ne postane rutina. Ako nešto pređe u naviku, rutinu, refleks, tu se gubi ljubav. Ljubav prema poslu, ljubav prema zajednici, prema osobi. Možda zvuči čudno, ali sve to može i hoće preći u naviku, ako se malo ne trgnemo i ne odlučimo napraviti taj sljedeći korak. Možda i drugi budu slijedili moj primjer, pa i njih potaknemo na micanje s mjesta u koje su zapeli igrom slučaja.
Postoji izreka „Putovanje od tisuću milja počinje jednim korakom….“. I na prvi pogled je ta izreka besmislena. Logična je sama po sebi i nema smisla da mi netko uopće to ponavlja. Nema, ali očigledno je da nam to i treba ponavljati jer zaboravimo da je za bilo kakav napredak u životu potrebno dati neku reakciju, napraviti sljedeći korak, pokrenuti se!
Mario Rajič