Ovih dana čitam jednu prelijepu knjigu koju sam dobio na poklon od prijatelja, pa mi ova kolumna dođe kao lektira, ali s puno radosnijom željom za čitanjem i pisanjem. Knjiga je to o jednoj redovnici. O svetici koja je svojom malenošću osvojila svijet. Naravno, pišem o Majci Tereziji. I tamo negdje, još na prvim stranicama knjige, dogodi mi se nešto što me ostavilo bez daha.
Pokušat ću prepričati pročitano: Tri sestre položile su u jutarjim satima zavjete na liturgijskom slavlju. Nakon zavšetka slavlja, Majka Terezija predala im je ceduljice na kojima je pisalo: “Draga sestro ___________, šaljem te u __________.” Na prvu prazninu bi Majka Terezija upisala ime dotične sestre koja je položila zavjete, a na drugu ime zemlje u koju je sestra raspoređena. Tri spomenute sestre saznale su nakon polaganja zavjeta da su raspoređene u Argentinu. Zavjete su položile u Rimu u jutro, a popodne su sjele na avion za Argentinu noseći sa sobom svega malu kutiju sa stvarima. Svećenik koji ih je vozio na areodrom, s obzirom na količinu prtljage koju su nosile sa sobom, upitao ih je koliko tamo ostaju, misleći da će se zadržati tjedan – dva. No, one se odgovorile da ostaju sigurno pet do deset godina. Svećenik koji je i autor knjige, navodi da su sestre, unatoč tome što su tek ujutro saznale za svoje poslanje, bile radosne.
Čime su se sestre morale oboružati da bi bez pogovora poslušale Majku Tereziju? I što je to što je donijelo radost njima, iako su saznale da odlaze na drugi kraj svijeta? Ja bih rekao da su to vjera i ljubav u Isusa Krista. O avanturistima ove vrste rijetko ćemo gledati na televiziji, nećemo o njima čitati na novinske naslove. One same ne smatraju da čine velika djela. Njihovo povjerenje Majci Tereziji proizlazi iz njihove čiste vjere prema Isusu Kristu. Njihova radost je plod čiste ljubavi prema Isusu Kristu. I odlaze živjeti u nepoznati svijet, prvenstveno zbog pomaganja onima kojima je to najpotrebnije. Sve to samo na slavu Bogu. Ništa samo zbog sebe. Zar nisu to djela o kojima bi trebale pisati naslovnice?
Koliko bi se nas odreklo komfora koji uživamo i otišli na drugi kraj svijeta samo da bismo pomagali potrebitima? I to da ništa od toga ne bismo radili u svoje ime, nego sve u ime Isusovo, a da se za nas ne bi ni čulo? Bismo li se mi prepustili Gospodinu u tolikom povjerenju da još danas učini naš život drugačijim? Vjerujemo li Mu toliko?
Možda ti se čini nemogućim da je baš to tvoj put. Naravno da i nije. Rijetki od nas će cijeli svoj život posvetiti isključivo Bogu i pomaganju drugima. Tvoj put je ono što živiš sada, dok čitaš ovaj tekst. Prisjeti se, je li ti se od jutra dogodila prilika da učiniš dobro drugima, a ti si je propustio! Otvori oči. Ostatak dana nemoj provesti u zabrinutosti za to što će se dogoditi sutra. Danas je tvoj let za Argentinu. Danas ti se pruža prilika za činjenjem ljubavi na slavu Božju. Osvrni se i shvati da nisi sam na svijetu. Shvati da tvoj križ i nije baš najveći križ. Ima onih kojima je Šimun Cirenac potrebniji nego tebi. Danas se odazovi na Božji poziv i budi ti Šimun Cirenac svome bratu.
– Tomislav Gašpar