Bojim se.
Vani je nemir, a u meni još veći.
Gdje si?
Zašto te ne osjećam, ne vidim i ne čujem?
Tražim Tvoje tragove u svakodnevici svog života i ne pronalazim ih.
Tražim sebe da Te pronađem.
Ništavilo i tišina.
Tražim Te tamo gdje znam da jesi – u kruhu i vinu, tišini, malenosti – i ne vidim Te – samo materiju i mozak koji ponavlja – On jeste.
Tražim Tebe da mogu spoznati tko sam i tko želiš Ti da ja budem.
Odjednom je sve mrak koji guta i spoznaja da sam ništa.
Da me ovog trena pozoveš gdje bih otišla?
Dio mene tješi me da sam se bar trudila pronaći Te, slijediti i oponašati.
Drugi dio opominje da sam sama mlakost koja unatoč svim milostima bira lakši put.
Treći dio opet se pita – gdje si?
Gdje si kada znam da vjeran ostaješ, da si Dobri pastir, Otac milosrdni i Ljubav savršena, a ja te ne poznajem?
Zašto imam znanje, a ne i spoznanje?
Gdje da Te potražim jer te u sebi ne pronalazim, a puna sam Tebe?
Gdje da potražim sebe u ništavilu straha, bijesa, nelagode?
Kome da idem i koga da tražim ako Tebe ne pronalazim?
Kako da budem svjetlo kada sam mrak i ne znam pronaći Te?
Tvoje lice tražim u bespućima svoga besmisla i tješi me nada da Ti znaš ono što ja ne znam.
I ovaj nemir izvana i iznutra u Tebi ima značenje – skriveno i daleko od pogleda moje duše.
Sama, a opet u Tvojoj bolnoj prisutnosti.
Izmučena, ali živa duša koja vapi.
Tvoja premda nimalo svoja.
Antonia Primorac