treća nedjelja došašća

Upalismo već treću svijeću. Nedjelja je radosti. Svake godine na Treću nedjelju došašća kroz obrede tematiziramo radost. Netko će možda pomisliti da se radi o rutinskom odrađivanju zadanih tema, svojevrsnom automatizmu, slavlju bez konkretnog povoda. Možda bismo, kada bi samo obilježavali konkretne povode više trebali plakati i naricati nad sobom i svijetom zbog svega što se događa, pitajući se jesmo li išta naučili, jesmo li imalo napredovali, jesmo li bar malo postali ljudskiji? Gdje je pravda, tko je zaštita slabima, kada će slijepi progledati, hromi ustati, gluhi čuti, nijemi progovoriti? A mi, svake godine istoga dana slavimo radost. Nije nam zato potreban određeni povod kojega ćemo primijetiti na subotnjem Dnevniku te ga sutradan prepričati na bogoslužju smatrajući ga do te mjere važnim da i same obrede po njemu oblikujemo. Mi se svake godine na jednu konkretnu nedjelju spominjemo radosti Božje jer uslijed promjenjivosti svjetskih (ne)prilika ona ostaje trajna te je kadra „zaraziti“ i gluhe, i hrome, i nijeme, i slijepe. Malo iznad upotrijebih izričaj „konkretni povod“ u kontekstu današnjega slavlja i onoga što mi pod tim mislimo. Ne, ne slavimo mi neki ovotjedni „konkretni događaj“, nego trajnu Božju prisutnost u svijetu i srcima ljudi koja svako djelo, svaki dan, mjesec i godinu čini konkretnim događajem vrijednog osobite pozornosti. Stoga danas, slaveći Nedjelju radosti, nema ni rutine, ni automatizma, ni profesionalizma. I dogodine će se slaviti ista nedjelja, kao što je bilo i lani. Ali, ni lani ni dogodine, kao ni danas – mi nismo isti.

Gledajući na vlastiti život upitam li se jesam li toj radosti težio dopuštajući da me zahvati u iskrenosti i otvorenosti srca uslijed promjenjivosti svijeta? Je li se u mom životu, kad se već iz godine u godinu stvari mijenjaju, išta promijenilo na bolje? Vjerujem li uistinu da je radost poziv koji Isusova sljedbenika obvezuje? Ne radi se pritom o prisilnom, izvještačenom smijehu, nego o radosti onoga iz čijih usta govori Gospodin, iz čijih očiju gleda Gospodin, po čijim koracima hodi Gospodin, po čijem osmijehu Gospodin daruje i širi čistoću.

Prošle nedjelje pred sobom smo imali lik Ivana Krstitelja u silini djela i riječi, okružena velikim mnoštvom ljudi željnih promjene života. Danas istog Ivana zatičemo u dvojbama zatvorske ćelije. Božji poziv i osobno uvjerenje da Gospodin od njega uistinu nešto želi dovelo ga je do dvaju suprotstavljenih stanja. Barem na prvu, onu ljudsku. Velike riječi praćene hrabrošću suočavanja i s društveno moćnijim i utjecajnijim likovima zamijenjene su mislima zatvorskog samotnika o prolaznosti i smislu svega. Ne krije li se u iskustvu Krstiteljevu nešto tako zajedničko svima nama? Nismo li se i sami nakon ponekog neuspjeha i poraza pitali je li sve imalo smisla, je li vrijedilo? Koristeći Ivanove riječi, nije li i s naših usana potekla bujica sumnji odaslanih Isusu: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Ivan je bio velik, najveći među prorocima. Ali opet toliko malen da je i najmanji u Kraljevstvu veći od njega. Bog je veći. Uvijek. Od svih naših planova i očekivanja, od svake naše riječi i djela, od svakog našega zanosa i veličine. Da bi obnovio svijet, Bog je uzeo gluhe, hrome, slijepe i nijeme, a siromasima je navijestio evanđelje. Pitanje je i što su bila Ivanova očekivanja. Isusove riječi upućene Krstiteljevim učenicima jasna su aluzija na one proročke što se, očito, po njemu ispunjaju. Ali, bilo je u to doba različitih očekivanja i riječi. Kao što je uostalom i danas. Nismo li zamišljali drukčijeg, zemaljskijeg, silovitijeg, ažurnijeg Boga čijim ćemo se zahvatima na zemlji obilatije koristiti i zbog kojeg ćemo uvijek neokrznuti proći ako stanemo na njegovu stranu?

Isus reče Ivanovim učenicima: „Blago onom tko se ne sablazni o mene!“ Zamolimo danas Isusa da nam podari milost ovog blaženstva. Danas, na Nedjelju radosti shvatili smo da ona ne ovisi o izvanjskim okolnostima nego o njezinu izvoru, a to je Bog. Radost se može širiti bilo to zgodno ili nezgodno. Oni koji ju šire i onda kada je nezgodno postaju svjedoci nade. Njih nazivamo (živućim) svetcima. Radost izvire iz nade. Stoga nam je ona i ogledalo o Božjoj prisutnosti u nama. Sv. Pavao znao je prvim kršćanima reći da su prije susreta s Isusom bili bez nade. Oni ga nisu prepoznali u pompoznosti onodobnih „autoriteta i mjesta“ nego u sablazni križa i tišini uskrsnog jutra kada su one što ne imahu pravo glasa prve pronijele tu Radosnu vijest. Trebalo je u to povjerovati i o Isusa se ne sablazniti. Neka i nas Isus ozdravi od gluhoće, hromosti, nijemosti i sljepila kako bismo i u dvojbama naših „velikih“ očekivanja prepoznali Božje „male“ zahvate na siromasima duhom – svjedocima Njegove svemoći uslijed njihove nemoći.

fra Antonio Šakota