Uhvatim se nerijetko kako sam neautentična. Poput kameleona se prilagodim situaciji, ljudima, sredini, razgovorima i uklopim se tako spretno da i sama krenem vjerovati da sam uistinu to za što se predstavljam. Zašto? Da se uklopim. Da izbjegnem brojne savjete i uvjeravanja kako su moji postupci krivi iz nekog razloga. Da ne budem odbačena i etiketirana kao drugačija. Da budem prihvaćena, voljena i salalna. Ne suobličujte se ovome svijetu! reći će Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima (12,12). On mi je drag pa ga nastojim i poslušati. No nešto mi ovaj dio ne ide.
Biti ono što jesam često nosi cijenu koju nisam uvijek u stanju platiti – neshvaćenost, odbačenost, ogovaranje, neslaganje… no nije li to onaj put kojim je išao Isus? Realnu sliku nerijetko ruše i iluzije kako nas drugi vide, bez ikakvih saznanja što uistinu osoba o nama misli, trudimo se opravdati vlastitu sliku koju imamo da oni imaju o nama – o, divne li slobode! Pa čak i dok ovo pišem pitam se kako ću biti shvaćena – hoće li moje misli biti nekome na korist ili će netko pomisliti da sam fanatik ili sebeljub? No kakve to veze ima s mojim pokušajima da gradim o sebi samo sliku Djeteta Božjega? Jer to je ono u što čvrsto vjerujem da je jedina ispravna slika mene. Ljudskoj naravi je tako lako prihvaćati sve negativnosti i suobličavati se svijetu; dok s druge strane Ljubav, koja je otišla dragovoljno u smrt radi mene – ovakve kakva jesam – nije dovoljna.
Često ćemo na prvi znak neslaganja ili promjene, čuti osude i to ponajprije od naših najbližih. U ovom Insta svijetu, žalosti me vidjeti koliko se ljudi trude prilagoditi novim trendovima da bi bili… ne znam ni ja točno što. Da se razumijemo, i sebe uhvatim kako se namještam da budem in. Vidjeti kako se sve više ljudi prilagođava svijetu, želeći biti dio nečega, ne znajući da su već ogromni dio nečeg puno većeg, autentičnijeg, onoga što je na kraju jedino bitno – lomi moju sliku radosnih navjestitelja Evanđelja. Nije stvar trenda, stvar je poimanja da sam u svakom trenutku samo ono što sam pred Njim. I kada trebam posvjedočiti svoju vjeru, iako se izlažem tomu da ću biti ismijana. I onda kada trebam jasno reći Ne, iako su svi za. I kada trebam pustiti očekivanja i zamisli koje imam od sebe i drugih. I onda kada moji najdraži više nemaju onakvu sliku o meni kakvu bih ja htjela da imaju. Posebno onda kada moram umrijeti sebi i svojim željama, stavovima. Sve to boli, ali postoji ona gore već spomenuta Ljubav koja me prihvaća i čeka bez ikakvih očekivanja.
Trebam priznati da sam daleko od onoga što želim biti. Znam biti užasna, postavljam napadna pitanja, kasnim u 103% slučajeva. Dok razgovaram otvaram sto tema i redovito se sama izgubim u njima. Nastojim se svidjeti svima, dok se sebi rijetko sviđam takva. Previše sam društvena i brbljam, iako najviše volim biti sama u tišini, uz knjigu. Emotivna sam i kad to ne trebam biti i trudim se shvatiti da ne mogu spasiti svijet jer je Jesus to već učinio. I ovdje imam izbor: mogu se pokušati pretvarati da ovo sve nisam ja i glumiti da sam drugačija nego što jesam ili mogu prihvatiti kaotični red vlastite osobnosti uz priznanje i dozu smijeha – svjesna da sam dovoljna i prihvaćena ovakva kakva jesam. Iznova trudeći se biti što sličnija onome kako me je On zamislio. (Tko si ti, preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga? Sv. Franjo)
Marijin je život u očima svijeta u njeno vrijeme bio sramota. A ona reče: Velika mi djela učini svesilni! (Lk 1,46). Neka nam na ovom putu baš ona bude uzorom kako napraviti pravi Reels od našega života. (Nju nije zanimalo što će o njoj tko misliti pa čak ni njen zaručnik – ona je znala tko je!) Ako ne možeš reći: Ne! ovome svijetu u najmanjim stvarima, onda ni tvoje: Da! Gospodinu nema baš neku veliku vrijednost. Nekada nas Bog upotrijebi i kada smo u vlastitim očima neupotrebljivi. To je ljepota Djece Božje. Dopustimo Mu da nas oblikuje samo po svojim mjerilima. Usudimo se biti odvažni i autentični – usprkos i unatoč svemu i svima.
Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Ps 139
Antonia Primorac
