Gluho je doba noći. Vrijeme ustajanja je bliže nego sam odlazak na počinak. A ja mislim o Tebi. Koliko Ti vremena dajem Gospodine? Od kada otvorim oči trudim se uključiti Te u svakodnevicu i kroz sve što činim nekako Tebe prepoznavati. Molim se, nije da nisam. Idem se susresti s Tobom i u sakramentima Pomirenja i Euharistije. Devetnice su tu, razne i brojne, a opet, pred san se pitam – koliko je Tebe uistinu bilo u mom danu? Koliko sam Ti bila blizu i koliko si mi bio blizak? Nemoj mi odgovoriti, jer nisam spremna čuti odgovor. Tišina, u ovo doba zna biti baš bučna.
San ne dolazi i dalje, a u misli se uvlače svakojaki strahovi pomiješani sa zahvalnošću i nadom da ipak ne činim sve tako krivo. Milost pretpostavlja narav. Danima mi odzvanja stara rečenica. Ta Ti me poznaješ najbolje jer si moj Stvoritelj i Stvaratelj moje teške naravi. Usudim se reći da mi je jedan od najtežih križeva baš ona. Ali milost zna za nju. Pavlovski oštra i divlja, ona koja puno ljubi jer joj je puno oprošteno poput Magdalene, Ivanovski naivna i brzopleta.
Ipak, uz Magdaleninu narav, voljela bih imati i njenu ljubav.
Uz Pavlov nagli karakter, voljela bih dobar boj biti i trku završiti pred Tvojim Licem.
Voljela bih kao Ivan, ostati podno križa, sve vrijeme, do kraja i početka.
Milost pretpostavlja narav. Vjerojatno pretpostavlja da Ti želim dati puno više od mrvica koje osjećam da sam Ti dužna, iako „Tvoj je dar što smo ti zahvalni!“ Želim ti dati vrijeme, sabranost i tišinu. Želim ti dati najbolje od sebe u svakom pogledu, ali nekako ti uvijek dolazim istrošena, slaba i kada više nemam snage. Ne uspijevam baš dati Ti ni najmanji dio onoga što bih htjela. Ali sam tu. Po tko zna koji put tražim od Tebe da se sjetiš one koja se Tebe sjeti jer mora.
Udijeli milost ovoj naravi da Te upozna i spozna. Udahni svoga Duha iznova da sve mrtvo u meni oživi i da Te drugi prepoznaju u svemu što činim ili ne činim. Dopusti da Ti budem blizu onoliko koliko si Ti blizak meni. Budi i ostani moja prva i posljednja misao. Odmori me u sebi. Neka se ova narav razbija o zidove vlastite oholosti i dostatnosti da umirući sebi stvara prostor i vrijeme za Tebe.
Ti znaš koliko mi trebaš. U kaosu oko mene i u meni – Ti si jedini smisao i mir – i u Tebi sve je.
Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.
Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Jahve, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.
Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ps 139,1-7
Antonia Primorac