Kao mjesto ovog susreta odabrao si pustinju. U početku me bilo strah. Zašto baš pustinja? Slabo se snalazim u ovakvim prostorima. Žudim za susretom s Tobom a Ti me vodiš u pustinju. Daleko od svega. Strah bi bio još veći da nisam naučio jednu važnu tajnu od Malog Princa: Ono što krasi pustinju to je što se u njoj negdje skriva bunar.
Upravo se takav susret odigravao u ovoj pustinji. Bio sam poput pisca Malog Princa koji se, svojom krivicom, odmaknuo od Života, skrenuo s Puta i zanemario Istinu. Postao sam tragač koji je prave stvari tražio na krivim mjestima. I upravo tada Ti taj zrakoplov mog ponosa rušiš u beživotnu pustinju da me ondje susretneš. Divim se tome kako uvijek pronađeš načina da te susretnem na potpuno novi način. Trebalo mi je vremena da shvatim neke stvari. Sigurno još nisam sve do kraja ni shvatio.
Htio si me susreti upravo tu da najprije u meni umre svaka želja i potreba koja ne odražava Tebe; dok moja jedina čežnja ne budeš Ti. I onda se dogodio nenadani susret. Licem u lice. Dogodio mi se Mali Princ koji je poznavao tu pustinju i znao je gdje se nalazi onaj žuđeni bunar.
Dug je put do bunara. Tajne se trebaju otkriti najprije. U tišini te pustinje lako je upoznati samoga sebe. Lako je upoznati i onoga kojeg si nenadano susreo. Otkriješ poneku oazu. Pronađeš veliki vrt ruža zbog kojih još više cijeniš onu svoju, sada usameljnu na malenom asteroidu B612. Sretneš i lisicu i zmiju. Naiđeš na puno toga. Prijeđeš dug put upoznavanja samoga sebe samo zato što ti neočekivani susret s Malim Princom otvori oči za velike stvari.
On je imao samo jednu zadaću – dovesti me do Bunara. Ispunio je moju jedinu čežnju bez da sam mu je ikada izrekao. Ipak, iznenadila me jedna činjenica. Kad me doveo do Bunara nije htio ići sa mnom. Samo me doveo u blizinu. Taj je Bunar i na oko bio neobičan. Nimalo nalik onome što sam očekivao, zato Ga nisam uspio sam pronaći. I nakon što sam samo jednom zahvatio s tog Bunara cijela je pustinja procvjetala. Odjednom mi je ta priroda bila poznata. Samo jedan susret je bio dovoljan.
Dragi čitatelju, dopusti mi još samo da pojasnim o čemu se radi i zašto sam pisao na ovaj način.
Pustinja u kojoj me On htio susreti zapravo sam ja sam. Tako dalek od Njega. Od Puta, Istine i Života. Od Njega koji ne odustaje. Nije to bio naš prvi susret u pustinji. Mali Princ. Susreo si ga već i ti u svojoj pustinji. Tu osobu zovemo prijateljem. Uvijek kroz te osobe Bog iskazuje svoju vjernu ljubav. Takav se pohod dogodio i meni.
Ipak – Bunar je najvažniji. Ljubav Božja koja je zauvijek uzela oblik Raspetoga na križu. One Njegove riječi: “Žedan sam!” što su drugo nego odraz Njegove najdublje čežnje za nama? Njegove žeđi za našom ljubavlju! Tako sam ja, žedan, došao do Izvora. Eto, tako je On, žedan moje blizine i ljubavi, postao Izvor. Uz pomoć prijatelja!
Hvala Ti na daru tolikog prijateljstva koje me vodi bliže Tebi!
Za Tobom ću kamo god Ti pošao.
Pa čak i u pustinju vlastitoga srca.
Samo da bih Te susreo.
Fra Nikola Jurišić
