Pitam se, što bih rekla mlađoj sebi da imam tu priliku. Bi li upozorila to nevino dijete da ne sluša svijet i njegove zahtjeve ili bih je upozorila na sve pogreške koje se nalaze na njenom putu? Nisam sigurna, ali bih samu sebe zasigurno uvjerila u jednu stvar: slušati samo onaj tihi Glas u srcu unatoč silnoj buci oko mene. Gledam danas sve te curice oko sebe i pitam se gdje su nestale djevojčice? One slatke, pjegave, nenašminkane djevojčice koje neopterećeno šetaju i stidljivo se smješkaju ako slučajno kraj njih prođe neki dečko. Stid, da. Nepoznanica u današnjem rječniku.
Kada se vratim deset-petnaest godina unazad (oke, ovo sada već zvuči kao da stvarno starim), i sjetim se sebe, vidim jedno nesigurno biće, željno pažnje. Vidite, nitko mi tada nije rekao da sam vrijedna takva kakva jesam. I tražila sam se na razne moguće načine. Tako se tražeći još sam se više izgubila dok nisam dotakla dno i bila prisiljena na novi početak. Moj novi uzor postala je jedna jedina savršena žena na ovom svijetu, jedino bezgrešno ljudsko biće: Marija. Iskreno, nisam je nikada doživljavala. Što bih se molila njoj kada mogu ići direktno Glavnom Šefu? No malo po malo, unatoč mojim ignoriranjima, ona se ušuljala u moj život. I danas mi je nedokučiva, tako mistična, a opet tako obična.
Čitajući evanđelja niti jednom nisam našla opis njenog izgleda ili odjeće, tek koja riječ o njenoj odvažnosti i služenju… A s druge strane toliko epiteta ima koje bi svaka žena poželjela i opet ni jedan o njenom izgledu: prebistra, prečista, premudra, časna, hvale dostojna, poštovana, uzorna, otajstvena, ogledalo pravde, uzrok radosti, utjeha žalosnih – kraljica… Dakle, biti ono što jesi tamo gdje jesi je najizvrsniji put k sebi samoj.
Žene su od početka svijeta na meti. Zmija, taj lukavi otac laži, prvo je napao nju – ženu – i od tada ne prestaje uvjeravati žene u laži. U svim razdobljima čovječanstva žene su se borile biti ono što jesu. Uvijek želeći biti nešto bolje i više u svijetu, zaboravljajući svoju vrijednost u tomu što su remek djelo Svemogućeg. Čak ni muškarac nije mogao bez nje, žene koja je jedina sposobna biti dom novom životu.
Što bih rekla mlađoj sebi i ponovila ovoj starijoj verziji? Prestani uljepšavati bilo koji dio sebe i svog života jer te Netko stvorio savršenom. Ne treba ti instagramičan život lišen svake nesavršenosti i provučen kroz filtere laži. Ne moraš se uklopiti u trend popularnih heštegova da bi ostavila trag. Ne smiješ povjerovati u laži da trebaš biti našminkanija, mršavija, deblja, sretnija, popularnija (nastavite same niz) da bi bila zamijećena i voljena. Pozivam vas, kao i sebe, da iznova otkrijemo uzor u njoj – skromnoj djevici iz Nazareta koja je postala majka Bogu. Da njene kreposti postanu naša stvarnost koja će postati manje virtualna i više realna, opipljiva i stvarna. Sa smislom. Dok god se trudimo svidjeti ljudima – u biti pokušavajući se svidjeti sebi samima – nećemo vidjeti vlastitu vrijednost. Ne umanjujem važnost izgleda, ali zar od tog oblika neće postati samo prah?
Neka nam Bezgrešna bude uzor u prihvaćanju svega, prvenstveno sebe i situacija u kojima jesmo koliko god one naizgled izgledale teško (sjetimo se da je ona trudna s Duhom, bez muža, i to je morala objasniti svima). Uzor u neopterećivanju što i kako nosimo na sebi dok god je to uredno i čedno (ne možeš reći da voliš sebe i nuditi svoje tijelo „naizvolite“). I sljedeći put kad pomisliš da si nešto nedovoljno – sjeti se Gospe. Što bi ona u tom trenutku pomislila? Pozovi je i pitaj, i začut ćeš Glas. Čak je i Isus trebao u životu nju… Pa kako da onda mi uspijemo bez nje? „Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje.“ (Izr 31,10) Mlađoj sebi bih rekla upravo to: Budi vrsna za život vječni, ne za skupljanje lajkova – onih online ili ljudskih. Ne boj se biti ono što jesi.
Antonia Primorac