Ovih dana dogodilo mi se nešto neobično. Često s najboljim prijateljem razgovaram upravo o daru prijateljstva. Puno lijepih zaključaka iznudili su ti razgovori. Jedan od najvećih je taj da su prijatelji jedan drugome dar od Boga vodeći se onom izrekom: “Kada Bog nekome želi reći koliko ga ljubi, pošalje mu prijatelja.” I tako smo se našli u raspravi koga Bog više ljubi: njega ili mene? Tko je kome bolji prijatelj? I onda smo se samo počeli smijati.
Da ne iznosim sve detalje, stao bih ovdje. Ne bi bilo pošteno pisati sve. Ali ta darovanost! U tome se krije sve. Sav naš odnos s Bogom zapravo je čista darovanost s Njegove strane. Od nas se samo traži da to prihvatimo. Sve što je On ikada učino za nas je slobodno sebedarje. Od prvog dana stvaranja On nam daruje samoga sebe. Od svoje ljubavi dao nam je život. Samo da bi s nama podijelio svoju ljubav. I tako to uvijek biva. Jedini je problem što toga prečesto nismo svjesni. Tragamo za čudima i čudesima i žalimo za onim čega nemamo te ne prepoznajemo sve ono što imamo.
Božje sebedarje teško može promaknuti onom pogledu koji Ga želi vidjeti. Sami dar Euharistije što je drugo nego Njegovo sebedarje. Dok se u tišini za sve nas lomi i razdaje na oltaru kako bi nam se dao za hranu – što je to drugo nego Njegovo sebedarje? Do kraja. Sami taj čin bi nam bio dovoljan da promišljamo o Njegovoj ljubavi koja od nas nikada ne želi odustati. Ipak, na tu smo se Njegovu prisutnost navikli i teško nam Ga je danas susresti.
Pokušajmo onda činiti poput svetoga Franje. U svakom bratu i sestri oko sebe prepoznajmo Krista koji nam želi iskazati svoju blizinu. Takvi susreti uistinu su kadri promijeniti čovjeka. Ne bih to napisao da mi se to nije dogodilo. Upravo takav susret sa već spomenutim prijateljem promijenio je moj život i neke moje poglede. Slagao bih kad bih rekao da sam ostao isti. Nije me mijenjao prijatelj. Nije to ni htio. Zapravo, susret s njim bio je Božji odgovor na moju molitvu. Zbog toga i smatram da je pravi prijatelj pohod vjerne Božje ljubavi. Nezahvalno je govoriti koga Bog više ljubi tim prijateljstvom. Obojica smo jedan drugom darovani kao znak već spomenute vjerne Božje ljubavi.
Završio bih ovaj tekst nečim napisanim prije. Čini mi se prikladnim.
Kako je lijepo susresti Prijatelja.
S njim je dovoljno biti.
Ne treba razmišljati što i kako.
Sama blizina je dovoljna.
U svojoj malenosti ne vidi svoju veličinu.
I to mu je najveća osobina.
Malenost kojom pobjeđuje svaku oholost.
Kako je lijepo susresti takvoga čovjeka.
Ma koliko umorni bili, taj susret odmara.
U svaki nemir unese svoj mir.
Svojom brigom umiri cijeli svemir.
Vrijeme s tim čovjekom najbolji je zagrljaj za dušu.
Ma koliko vremena prošlo od zadnjeg susreta
svaki put bude tako potrebno.
Kako je lijepo susresti takvoga čovjeka.
Njegova radost razvedri svaku tugu.
Njegova snaga vidi pobjedu u svakoj borbi.
Njegov smijeh unosi iskrenost gdje god ga čuješ.
Da nema takvih ljudi
svijet bi bio siromašan.
Tih.
Bezbojan.
Prevelik.
Umoran.
Nemiran.
Tužan.
Slab.
Bez osmijeha.
Kako je lijepo susreti takvoga čovjeka.
Kako je lijepo imati prijatelja.
Tako tiho i neočekivano uđe u život
i unese promjenu bez da to želi.
Hvala Ti što i danas progovaraš po prijateljima.
I onda kad je potrebno opomenuti.
I potaknuti.
I onda kad nam želiš reći da smo ti dragi unatoč našim nesavršenostima.
Hvala Ti što u nama takvima pronađeš način da onome pored nas budeš blizu i pokažeš Ljubav.
To je Tvoj način razgovora s nama – prijateljstvo.
Hvala Ti!