Neki pametni ljudi koji proučavaju mozak i prirodu ljudskih reakcija kažu da će ovi mjeseci karantene u svima pokrenuti neke borbe i potaknuti promjene u određenim smjerovima, i osobnosti i slabosti. I sama pomisao na te promjene, ako ćemo priznati iskreno, protrese nas pa barem onoliko koliko vibracija pomjeri uređaj.
Svašta mi je nešto na srcu.
Ovo je moj deveti svibanj u framaškoj boji radosti. Prvi je bio u nekoj blagoj roskastoj boji obraza od stidljivosti a svaki novi sve drugačiji, radosniji, šareniji, u novootkrivenim bojama i nijansama. Nikad neću prežaliti što sam ga 2014., baš nekad oko ovih datuma, propustila obojiti plavom bojom majica sabora na Brigu; 2016. je bio narančaste boje volonterske majice sabora na Čerinu; 2018. žute boje volonterske majice u Tomislavgradu. I svaki onaj godinama između bio je jednako na svoj način drugačiji, radostan, šaren. Ove godine je isto trebao biti obojan, u boji volonterske majice koja još nije bila dogovorena, možda boji ciklame ili tako nešto slično, u već dogovorenom Posušju. Ali nije daleko od te boje, ljubičasto-plavkasta je boja ikonica aplikacija. Ostat će upamćen takav, nadam se i vjerujem meni prvi i posljednji ovakav. Ne zato što mi je nov, naporan i ne snalazim se, nego… Želim nam svima da doživimo još koji framaški svibanj šarene boje majice, crvenih obraza od sunca, bez mobitela. I ne samo svibanj, nego svaki, svaki, svaki mjesec godine. U tutnju života a ne životarenju, u jednostavnoj radosti, u razgovoru koji vodi do dubioza, u dodiru i kokicama ponesenim od kuće, u iskrenom smijehu, u volji, želji i kreativnosti da stvorimo nešto, u molitvi na početku susreta i strahu da dobro izmolimo taj jedan Očenaš i da nas onaj pored ne nasmije pa umjesto Zdravomarije počnemo Sveta Marijo, jer svašta nas je gonjalo, u zahvalnosti što te netko saslušao, razumio, potaknuo. Želim da nastavimo doživljavati trenutak spoznaje i svoju malu upaljenu sijalicu iznad glave dok slušamo kako nam velikog Boga donosi netko malen iz mase, netko nepoznatoga imena i bez tisuću pratitelja, najavljen jednom jednostavnom rečenicom a ne senzacionalnom pompom. Želim da opet znamo osjetiti čar one starinske, čupave sjedalice na pločicama stepenica ispred framske dvorane i spontano okupljanje, vodu s česme i ako je ostao koji sok u frižideru koji već dugo ne radi. To nikad neće moći zamijeniti nijedna grupa koja ubacuje i izbacuje brojeve telefona i poslani linkovi na koje odgovaramo bez glasa, s dva reda smajlića. Želim da doživimo još putovanja u Asiz ali pravih framaških hodočašća, bez interneta i s minimalno eura u džepu, s paštetama u koferu i uskrsnim kolačima koje su nam naši ubacili, s malim popisom imena i brojem taua koje moramo kupiti, sa uspomenama i spontanim fotografijama ispred bazilike, s umorom i žuljevima do Carcera, tradicionalnim „Jesmo li stigli?“ i svim ostalim pjesmama. To nikad neće moći zamijeniti giga mobilnog interneta koju nam iz Hercegovine šalju za deset maraka, poziranje i influenserske fotografije iz malih, slatkih, talijanskih kafića, taksi do Carcera i slobodno vrijeme potrošeno bilo gdje osim dlanom naslonjeni na kamen u molitvi. Želim da osjetimo zajedništvo sva 23, slovima: dvadeset i tri, bratstva Hercegovine zajedno pjevajući misu, pijući nas ponekad više iz iste čaše, dijeleći jednu pastu za zube i spavajući u istoj zagušljivoj dvorani bez prozora. To nikad neće moći zamijeniti isti profil ili kanal, dijeljenje objava i silni zanimljivi komentari. Želim da očuvamo Franjinu neprolaznu jednostavnost i malenost, bez puno ižinjavanja, a s puno ljubavi u služenju i življenju. A ovaj svijet preko mobitela sve nam to grabi, a nudi nešto totalno suprotno iako se golim okom ne vidi. Mlaki razgovori, plitke fore, primamljivi naslovi, nerealne fotografije, moderni nemaštoviti snove i želje, sve jednako i na istu foru, savršeno upakovano, nema veze kako je nastalo. Biti u svijetu, kakav god da je; ok stvarno je težak, neobičan, moderan i izazovan, ali bit je ne biti od svijeta. Jer takav svijet nikad neće moći ni vode dodati onom (mom) svijetu o kojemu od početka pišem. Nikad neće. Tko je jednom istinski doživio pa taman mrvice onoga otprije, zna koliko vrijede. Žalim i ne razumijem one koji nisu, ili zapravo, koji i sada još uvijek mogu ali im nije fora. Nije dovoljno moćno. Možda gubim vrijeme pokušavajući to rukama i nogama dokazati i previše očekujem jer to je trenutak ovoga vremena koji moramo prihvatiti i boriti se opstati svoji ali… Ali, doći će dan, o da, bliži se, kada će se puno stvari ponovno moći zvati normalnima. Bit ćemo jedni drugima na manje od metar i pol udaljenosti, bez maski i rukavica. To će nam biti prilika. Opet. Još jedna u nizu. Ovaj put puuuno bolja, veća, jača, lakša nego ijedna ikad prije. Želim da se tada, i kada budemo blizu, nastavimo zajedno vraćati izvorima. Bez svega ovoga čime u karanteni pokušavamo kopirati i nadomjestiti pogled oči u oči, dodir, blizinu, komunikaciju. Želim da se vraćamo svojim izvorima uvijek iznova, do onog malog Franje koji se borio sam sa sobom i sa vremenom u kojem je živio. Jedino franjevački tok prkosi svakoj logici; uvijek vraća izvoru, uzvodno i kontra iako teče nekim novim koritom jer takav mu smisao, da nas tamo na izvoru napoji iako je tamo najjači, glasan, bučan i kad ga dlanom dirnemo bolan, nimalo miran kao što je svakim korakom dalje, kao što sad izgleda spokojan i opuštajući a zapravo je prljav. Tamo je on najčišći.
Ivana Milićević