Dok prolazi, vrijeme sa sobom odnosi neke stvari, ali i donosi nove. Možda je prvi znak odrastanja ta iznenadna ravnodušnost prema mišljenjima i govorima o tebi, ljudi koji su ti čisti prolaznici u životu. Snažan je to proces koji traje, a svejedno ti se čini da preko noći sada već gledaš drugo lice u zrcalu. Puno se toga iskristaliziralo. Znaš tko su ljudi s kojima se želiš družiti, postaješ svjestan sebe i svojih mogućnosti, strahovima ne dopuštaš da te onesposobe, činiš stvari iz uvjerenja, napokon imaš stavove i sad si već duboko zagazio na put koji si sam izabrao.
Jesi li sretan? Svakodnevno se preispituješ. Život postaje dinamičniji i sve se oko tebe brže mijenja, svaki novi dan je novi izazov i nemaš pojma što te čeka. Ali sada barem znaš da ti se sve događa s razlogom i manje zahtijevaš, a više se prepuštaš. Zahvalniji si i realniji, ali opet sanjaš. Ljudi ti postaju manje neprijatelji, a više prilika za upoznavanje sebe. Umoran si od pretvaranja i cijeniš iskrenost. Ovako nekako po meni izgleda neko zdravo sazrijevanje koje zahtijeva vrijeme. A u tom vremenu borba sa svim onim kompleksima, strahovima i nesigurnostima, koji ne nestaju sami od sebe, iako se tako ponekad čini. Dok sam se ja borila s neredom u svojoj pubertetskoj glavi, u meni je raslo divljenje prema jednostavnom, spontanom i iskrenom čovjeku. Pogađate da je to sveti Franjo, ali bio bi to i svaki drugi čovjek kojeg bi srela s tim osobinama. Svaki se put iznova divim toj snazi i slobodi duha. Franjo se nije bojao ni poniženja, izrugivanja, omalovažavanja, neuspjeha, povrijeđenosti, gladi, hladnoće, nerazumijevanja ili bolesti. I upitam se, pa kako ima snage reći: “Ako braća protiv mene kažu da im ne odgovaram, jer sam neuk, mutav, neznalica, priprost… ne budem li nepromijenjena lica, s jednakom radošću srca i s istom svetom nakanom slušao te riječi, nipošto nisam manji brat?” Franjo se neprestano družio s Isusom. S Njim je otkrivao dubine svoga bića, tame svoga srca, slabosti i požude tijela. Franjo je jako dobro znao tko je i kakav je i da ga samo takvog njegov Prijatelj poznaje i nije se više imao potrebu nikome dokazivati ili pretvarati. Predivno je osjetiti da nekome pripadaš i da je netko uvijek uz tebe. U nedostatku poznavanja sebe često je klica našeg nezadovoljstva i razočaranosti. Takvi jednostavno postajemo marionete drugih i činimo ono što oni žele. A što mi želimo, gotovo da i ne znamo. Tu se rađa naša nesreća. Misliti svojom glavom još je jedna važna odlika odrastanja, a kako misliti njome ako niti ne znaš što se u njoj nalazi. Moramo zaviriti u svoju nutrinu pa taman se suočili i s najvećim bolima. Bojimo se da nas netko ne povrijedi, a najčešće smo i za to sami krivi. Jer nas uglavnom povrijede ljudi s kojima imamo nezdrav i neiskren odnos ili pak nerealni proizvodi naše mašte.
Sve je u nama i o nama ovisi hoćemo li vjerovati više sebi ili drugima, hoćemo li se nastaviti bojati ili ćemo se suočavati sa strahovima. Sami biramo koji će sadržaji izgrađivati nas kao osobe. Franjine metode su itekako učinkovite samo treba biti uporan. Neke od njih su i moje odrastanje učinile zdravijim, a izdvajam molitvu za sve svoje slabosti koja otvara vrata novoga života i Psalam 27. koji svaki strah razoruža. O Evanđelju i sv. misi da ne govorim. Jednostavno shvatiš da je snažan duh pokretač snažnog čovjeka i trudiš se to i postići. I opet se divim jednostavnim ljudima, koji se ne boje pokazati svoje osjećaje, reći svoje mišljenje, koji se ne srame svega i
svakoga nego žive život onakav kakav on je. Život je valjda puno jednostavniji samo što ga mi zakompliciramo. Spomenuh na početku neke putove i sreću. Ja sam sretna jer izabrah put koji mi u život donosi predivne i jednostavne ljude. Donosi mi život kakav volim i uči me pobjeđivati strahove. Sretna sam na putu kojim hodim. Važno je pronaći put.
– Ivana Ivanković