E, moj Toma. Koliko sam puta pomislila „Pa kako ne vjeruješ kad ti svi govore da je uskrsnuo?“ A, koliko puta sam ja postupila poput tebe… Sve oko mene ukazuje na to da je Bog sveprisutan i svemoguć, a što ja činim? Ne vjerujem. Sumnjam. Padam. Preispitujem. Ali, ima nešto u čemu sam vjerna i ustrajna. Traženju da dotaknem Isusove rane, da vidim kako jede, da osjetim Njegove ruke na svome remenu. U tome ne posustajem. Ponekad mi se čini da je lakše živjeti Isusovu muku nego Isusovo uskrsnuće. Lakše jer je životna muka opipljiva, a u uskrsnuće treba jednostavno vjerovati. U životnim borbama nam je lakše kad pronađemo njihov smisao u Isusovoj muci, ali vjerovati da s Njegovom pomoći možemo sve to nadvladati, vjerovati u Njegovu živu prisutnost, Njegovu pobjedu nad grijehom, nad trpljenjem? E, to nam malo teže ide. To traži odricanje od svojih i pristajanje na Njegove planove. To zahtjeva umrijeti sebi, ne nužno od terorističkog napada, a živjeti Njemu, posebno u onim svakodnevnim stvarima, ali i u životnim odlukama. Nije lako, ali je moguće jer je Bogu sve moguće, uz moj pristanak. Nauči me, Isuse, biti tu s Tobom. Pomozi mi vidjeti Te u bližnjima. Otvori mi oči za svoje planove sa mnom i ne daj mi da odlutam od Tebe. Ne daj mi da ustrajem u svojoj nevjeri nego učini od mene vjernoga slugu svoga koji će Tvoje ime radosno pronositi svijetom ljubeći ljubavlju neizrecivom, ljubavlju neiscrpnom, ljubavlju Tvojom.
s. Marijana Bošnjak