Vidim li to?
Vidjela sam trenutak kada su navika, podrazumijevanje i ‘zdravo za gotovo’ u tisuće komadića poput stakla razbijeni jednim pozivom i krikom koji cijeli svijet mijenja.
Kad je nezahvalnost drugom, ljepšom, žarkom crvenom bojom obojana jednim oduzimanjem i takva upozorava na sve darovano.
Kad se strah raspao i postao zaboravljen udarcem samo jednog pokušaja.
Vidjela sam puno toga neobičnoga, neočekivanoga, iznenadnoga.
Još nisam vidjela da je Bog odustao od nekoga.
Ma koliko god se činio daleko i predaleko; nekada bez riječi u tišini danima, nekada bez osjećaja u samoći, nađe način, put, produženu ruku.
Okrećem se, gledam ljude i njihove priče, čudesne i teške priče i prepoznajem Njega.
Puno je lakše vjerovati u takvu prisutnost nego da se u meni, upravo, neki njegov zahvat započinje, traje, dovršava. Kako je teško u novom jutru vidjeti sve to isto.
Kako je teško svakim novim danom ne ubijati vrijeme živeći nego otkupljeno vrijeme iskoristiti za život. Vječni život.
Kako je teško a lijepo.
Vidim li to?
Ivana Milićević