Za slobodu nas Krist oslobodi, nije li?
O lijepa, o draga, o slatka…
Daru u kom sva blaga višnji Bog nam je dao…
Gdje si onda kad se svežem osjećajem krivnje čvrsto u čvorove;
kad se zaključam u kavez glupog straha a u ruci držim ključ;
kad me na koljena bace očekivanja, moja i tuđa;
kad uprtim breme neurednog rasporeda obveza, a i dalje iz usta ne ide to kratko „ne“;
kad nosim okove ljutnje kao da su najljepši nakit moje teške osobnosti;
kad se kaznim nekim neopravdanim osjećajem da mi ništa ne ide i ne mogu?
Ostaješ mi tada daleka i nedostižna.
Slobodo. Teško do tebe. Uvijek iznova. Što si mi ti?
Osjećaj vožnje bicikla onih par sekundi bez ruka na volanu, trenutak rezultata ispita i broj indeksa u stupcu prolaza, merak skinutih uskih cipela nakon dugog dana, sklopljene oči bez navijene budilice, dodir kad se u ruke primi otpusno pismo, prvi treptaj kasno navečer nakon saprane šminke, ili napokon podmiren minus na kreditnoj kartici?
Kratkotrajna si? Nagla, ekstremna, nedugo uhvatljiva? Ili si konstanta, radost, umijeće, stil života, do vječnosti?
Pavao piše Galaćanima o tebi.
I o nepokolebljivosti i čvrstoj postojanosti jer nas Krist za slobodu oslobodi da se ne damo ponovno u jaram ropstva.
Zakoni, norme, pravila, puste odredbe i naredbe, poniženja… Nije ropstvo samo to.
Nije, Pavao najbolje zna. On je kroz Zakon upoznao Isusa iz Nazareta. Tek kasnije ljubavlju.
Biti u svijetu a biti iza rešetaka nije čudno, isto kao biti zatvorenik a slobodan.
Sloboda nije anarhija.
Na njezinom čelu kraljuje Ljubav.
Ona vlada, predvodi, uređuje, raspoređuje, planira, izvodi.
Nedostaje Ljubavi. Prijestolje slobode je prazno. Možda netko ili nešto drugo sjedi na toj kraljevskoj stolici i vlada. Neka osoba? Neka stvar?
Možda…
Bože,
oslobodi me svake navezanosti
da prestanu razmišljanja,
ne počnu drame,
ne rastu očekivanja,
ne gomilaju razočaranja,
ne nikne ljubomora,
nestane strah
od gubitka,
od zaborava,
od samoće.
Jer,
prolaze svi i prolazi sve
ostajemo
Ti i ja…
Ivana Milićević