Ploviti rijekom života čudna je nauka i čudne su struje, a svi smo postali kormilarima vlastitih životnih lađa bez da nas se za to pripremalo i bez da smo za to učili. Baci te rijeka, baci te more života u stijene, a ti i ne znaš da si na stijenama završio. Nasukan završiš na obali, a i ne znaš da tu ne trebaš biti. Mogao bi i upitati, tražiti savjete. No kako će ti o toj istoj rijeci govoriti onaj koga su struje nosile netom prije tebe, a da i on tih struja spoznao nije? Možda su ga struje dobro protresle i nosile na razne strane, ali na kraju je i on sam jedan od beskrajnog broja novopečenih kormilara na bespuću života, a što ti onda, više nego što sam znaš o životu, čovjek može reći?
Lako se osvrnuti i opaskama koriti druge. Na tuđim greškama oštriti oštricu jezika i prigovora. Lako se osvrtati i na svoje greške, pa koriti jučerašnjeg sebe. Danas si, kao, pametniji, stariji, iskusniji. A okreću li te, prijatelju, struje kao i jučer? Neke nove, neke jače, neke do sada neproživljene. O nekima su ti govorili, neke su ti pokazivali, neki su se čak svojima i hvalili, a ti možda nisi slušao, nisi htio, nisi želio, nije to bila ona struja koja tebe okreće životom. A opet ćeš o nekima govoriti, neke ćeš pokazivati, nekima ćeš se drugima hvaliti. A oni? Neće te slušati, neće htjeti, neće željeti, druge će ih struje okretati. Očekivati češ pomoć, očekivati ćeš da u tvoja jedra pušu vjetrovi gonjeni tuđim plućima, ili da tvoje kormilo okreće mišica nekoga drugoga. Možda i hoće, na trenutke, jer koliko god plovidba i more života bilo beskrajno, čovjek je stvoren da živi s drugim i uz drugoga. Ipak, ne daje ti to za pravo da se na snagu drugoga oslanjaš u svakom trenutku svog života, na svim dijelovima svoje plovidbe istim. Bio bi sebičan, bio bi ohol kada bi to želio i radio. Ne možeš, u to budi siguran, ploviti ni sa svima kojima na putovanju sretneš! Ako bi na vas puhale sve zajedničke bure, ako bi vas više struja guralo, a vaša zajednička snaga veslanja bi vodila vrtnji u krug, čemu onda sva silna borba, ako pomaka nema? Ponekad treba napustiti flotu u potrazi za mirnijim morima i ljepšim lukama, a to nije sramota niti je odlika slabih ljudi. Naprotiv. Što život više ide i što je putovanje njegovim rijekama i morima sve duže, rekao bih da samo jaki imaju snage za promjene, a samo hrabre i odlučne promjene su ono što nas i čini čovjekom i što nas i čini posebnima.
Može se kormilar i naviknuti na struje koje ga nose ili pak svoju plovidbu prilagoditi njihovim putanjama, ali nismo li onda tako samo putnik tog broda koji životom plovi. Kormilar bi njime upravljao, a mi njime putujemo. Gdje? To neka odluče struje. To neka odluče drugi. Tužno to zvuči i svi bi željeli da su takva putovanja daleko od nas. Nažalost, nisu. Svaki dan se s njima susrećemo, ponekad se s takvim brodovima sudaramo ili pušemo u njihovima jedra, možda čak i budemo dodatno sidro s kojim se putnik kormilar treba boriti. Teška je to istina, ali ipak istina.
Žetva je velika, govori Gospodin, ali je radnika malo. Život je lijepa i duga plovidba, ali je dobrih kormilara i suputnika malo. Ne govori to da je malo dobrih ljudi, nipošto. Govori kako ne možemo svi ploviti istim brodovima i istim putevima. Vrlo brzo bi potonuli do dna. Trebamo se okružiti onima koji čine da naša jedra hvataju punu snagu koju im vjetar života nudi, da naš brod plovi kontra svim lošim strujama i olujama. Treba vjerovati u sebe, jer ipak smo mi kormilari tog istog broda. Osim onda kada se odlučimo prepustiti strujama i biti samo običnim putnikom kojeg život nosi od uvale do uvale, od stijena do stijena, od luke do luke, a smisla, puta i cilja nemamo. Prije svega, treba vjerovati Bogu. Ljudi, rekoh, često znaju biti nepouzdani suputnici, ali Bog je uvijek vjeran. Kad sve lađe oko tebe potonu, kad i sam razmišljaš o napuštanju vlastitog broda, vjeruj Njemu. Ako Njemu vjeruješ nećeš biti samo putnik i neće te dati divljim strujama na milost i nemilost. A onda, tko ti se onda može usuditi reći da cilja i puta nemaš? Imaš Put, imaš Cilj, imaš Istinu i Život.
Mario Rajič