Jedan je dječačić upitao svoju majku: “Zašto plačeš?”
“Zato što sam žena” – odgovorila je.
“Ne razumijem” – rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikada i nećeš.”
Kasnije je upitao oca: “Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvoga razloga?”
“Sve žene plaču bez ikakvoga razloga” – bilo je jedino što je tata znao reći.
Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao
ga je: “Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?”
Bog odgovori: “Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna. Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece. Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora. Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo. Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce. Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega. I napokon, dao sam joj suzu da je isplače. To je samo njezino, na korištenje kad god joj zatreba. Vidiš, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce – mjesto gdje stanuje ljubav.”