O Frami

Reče nam naš fra Antonio :“Neke stvari se ne mogu zabilježiti fotografijom,one ostaju duboko urezane u naše sjećanje.“ I doista ostaju i svatko ih doživljava na neki svoj poseban način. Jednako tako riječi i fotografije ne mogu dovoljno dočarati naše osjećaje s putovanja u sveti grad Asiz. Ova naša priča počinje jednog pomalo tmurnog Uskrsa, s nadom da takvo vrijeme nećemo ponijeti sa sobom u Asiz. Nakon dugog puta i bezbroj Božinih (tigrovih) viceva stigli smo na La Vernu koja je prava oaza mira i „duhovna crpka“. Potom smo na misi koju je predvodio fra Antonio slavili rane sv. Franje u kapeli sv. Lovre koja nam nije bila baš jednostavna za pronaći. Vrijeme nakon mise smo proveli razgledavajući mjesta na kojima je Franjo proveo posljednje godine svoga života i sudjelovali u svečanoj procesiji iz kapele sv. Marije Anđeoske do mjesta gdje je Franjo dobio stigme. Hodajući kroz šumu na La Verni smo shvatili svrhu Franjinih lutanja i jedan dio onog što je Franju činilo čudnim u očima drugih,ono neshvatljivo u njemu. Ne znajući čeka li nas obnovljeno svratište u šumi ili pristojni hotel sa brzim internetom zaputili smo se prema Folignu. Na našu radost dočekala nas je „Oaza sv. Franje“ sa internetom koji je mogla popraviti samo sestra Mattea koja je jako rano išla spavati te je (ne)internet uspio povezati ljude. Zahvaljujući Aliasu, stolnom nogometu i tenisu provodili smo večeri u veselju. Sljedeći dan smo u Porcijunkuli slavili misu koju je je predvodio fra Ivan Penavić. To je mjesto na koje je Franjo bio ljubomoran i koje je za sve nas izvor duhovnosti i početak svega franjevačkog. Nakon mise smo se uputili prema toliko isčekivanom Asizu i prvo smo posjetili crkvu sv. Damjana u kojoj  je Franjo započeo svoj put. Obilazak Asiza smo nastavili uz razgledanje katedrale sv. Rufina, Chiesa Nuove(Franjine kuće), Bazilike sv. Klare čije nam je posebnosti i povijest pomno objasnio fra Ivan. Od fra Ivana smo naučili da arhitektura ne predstavlja samo građevine nego pokazuje način na koji su ljudi tada razmišljali. Na povratku smo posjetili i Rivotorto ili „Vijugavi potočić“, mjesto gdje je bila prva nastamba Male braće.

Treći dan našeg putovanja proveli smo u obilasku Rijetinske doline. Posjetili smo Fonte Colombo, gdje smo 15 minuta hodali do Izvora golubova koji nas je dočekao presušen, La Forestu, Poggio Bustone te se nakon toga uputili na Greccio, mjesto gdje je uvijek Božić. Tu je Franjo po prvi puta uprizorio žive jaslice, gledajući Greccio divili smo se tom prirodnom fenomenu na kojemu je Franjo ostavio dio sebe kako bi nam približio sami čin Isusovog rođenja. Fra Antonio nam je u propovijedi govorio o Isusovoj prisutnosti u svakodnevnici postavljajući nam pitanje:“Biste li prepoznali Isusa one večeri da ste  bili u svratištu?“. Rijetinska dolina doista je dolina utočišta i ostavlja utisak da bi se svaki čovjek povukao na takva mjesta kada mu je najpotrebnija tišina. Treću večer smo proveli u noćnoj šetnji Asizom, gradom koji jedva bez Franje postoji, a Franjo je bez njega nezamisliv.

Posljednja dva provedena dana u Asizu su bila posebna, ali sutra nas je čekalo ono najposebnije : misno slavlje u Bazilici sv. Franje. Obilazak Bazilike je bio proveden u isčekivanju središta našega cijeloga hodočašća, groba sv. Franje. Upravo to mjesto je sigurno svima ostalo urezano u sjećanje, molitve tu izrečene, koje ne bi bile savršenije na bilo kojem drugom mjestu,mjesto na kojem je svaki od nas zasigurno preispitao i produbio svoj franjevački poziv i na kojem smo doživili Franjinu jednostavnost. Kroz Baziliku nas je vodio fratar Matija, rodom iz Osijeka koji je na studiju u Asizu. Naravno, neizostavno je bilo i da se ostavi dio vremena za naslikavanje ispred Bazilike. Dalje smo nastavili sa usponom (taksijem) do Carcera, još jedno u nizu mjesta koje te očara svojim mirom i tišinom. Vrijeme nakon Carcera smo opet proveli u šetnji Asizom, jer se toga grada nikada nasititi, uvijek te vuče nazad i proveli smo ga u pjesmi i veselju jer smo znali da nam je to zadnji dan u Asizu.

Zadnji dan smo započeli  misom u Porcijunkuli koja je također zavrijedila dostojan pozdrav i u kojoj smo izrekli svoje osobne molitve. Nakon toga smo se zaputili prema Padovi, grobovima dvojice Franjinih nasljedovatelja, sv. Leopolda Mandića i sv. Ante Padovanskog. Vidljivo je koliko su se ti ljudi razlikovali i zbog čega su proglašeni svetima. Obilazak Padove smo završili sa Bazilikom sv. Ante Padovanskog u kojoj smo imali priliku vidjeti grob i relikvije sv. Ante. Približilo se i vrijeme našega polaska, pomalo umorni, u popodnevnim satima smo krenuli kući te u ranim jutarnjim satima došli.

„Nadam se da je ovo doviđenja, a ne zbogom Asizu“, riječi koje će vjerojatno svima uvijek odzvanjati u ušima. Nadamo se i da nećemo reći zbogom uzvišenosti i tajnovitosti, zavodljivosti, a u biti neshvatljivosti jednog Siromaška. Franjina zaljubljenost u Boga i Siromaštvo će nas nakon ovog posebnog putovanja pratiti kroz cijeli naš život.

Ivan Zrinušić, Katarina Šarac (Frama Bukovica)