Luka Rezo

Reći nešto o čovjeku, a ne spomenuti Boga, bilo bi nepotpuno. Reći nešto o Bogu, a ne spomenuti čovjeka, bilo bi nezahvalno. Evo, štogod ćemo prozborit o Franjinom pozivu. Pa da bi priča bila potpuna i zahvalna, govorit ćemo o onom koji poziva i onom koji je pozvan.

Kada se negdje pokrene tema Franjinog poziva, vjerujem da svima koji imalo poznaju njegov život odmah na pamet pada križ sv. Damjana i ona: Franjo, pođi i popravi mi kuću koja se, kako vidiš, ruši! I kad netko izusti ovu rečenicu, kreće lavina rasprava. Zašto se poziv sastoji od baš tih riječi? Zašto ga Franjo nije odmah razumio? Zašto Bog nije bio jasniji? Zašto u toj predivnoj seriji moramo gledati tu epizodu katoličkog Boba graditelja? Jedni kažu da Franjo uopće nije krivo protumačio poziv. Kažu da je Bog od njega htio upravo to – popravak crkve sv. Damjana. Razlog? Valjda da vidi na što je sve Franjo spreman. Da vidi kolikom ludošću raspolaže. Drugi zastupaju ono klasično, jednostavno mišljenje – Franjo nije razumio. Okolnosti su ga navele na to da popravlja kuću u kojoj se trenutno nalazio. Treći nude nešto treće. Četvrti nude četvrto…

Ti i ja se nećemo pomiriti s ponuđenim. Idemo staviti ovaj poziv u jedan širi kontekst. Znamo da Franjin poziv ne možemo svesti samo na jedan trenutak, na jednu rečenicu. To bi već bila škrtost. Zvao je njega Bog više puta i na više načina. Mi ćemo njegov poziv podijeliti na tri točke. Odnosno, tri razdoblja. Prvo razdoblje govori o pozivu koji je doživio prije puta u Apuliju. Drugo razdoblje o pozivu s križa sv. Damjana, a treće o pozivu u Porcijunkuli. Na kraju, jedan dodatak o smrti – isto pozivu. Idemo po redu. Bože, pomozi!

Bila je to mladenačka glava. Puna snova, ideja, ushita, elana. Odrastao je u bogatoj kući. Kroz cijelo je djetinjstvo upijao priče o hrabrim vitezovima, raskošnom oružju, gospodarima i njihovim slugama. Klasični srednjovjekovni pubertetlija. Želio je i on biti gospodar. Želio je biti na čelu velike vojske i uživati svakojake blagodati koje takav život sa sobom nosi. Ali Bog želi nešto drugo. Odlučio ga je pozvati. Ne bilo kako. Gledaj sad! Prati slike i riječ koje Bog koristi. Najprije mu u viđenju pokazuje veliku dvoranu punu oružja i kaže da će sve to pripasti njemu i njegovim vojnicima. Zatim ga, u onom poznatom razgovoru na putu u Apuliju, pita: Tko ti može učiniti više: gospodar ili sluga? Kakva mudrost… Bog zna njegov vokabular. Bog zna što mu se vrti po glavi. I to koristi. Kako mu duh još ne bijaše vičan spoznavati Božanske tajne niti je po vidljivim znakovima umio prelaziti na gledanje istine nevidljivih stvari, Bog se prilagodio.

Bila je to glava u jednom procesu čišćenja. S vremenom je shvatio da je živio u grijehu. Nije mu bilo sve jasno. Znao je samo da treba doći što bliže Bogu. Trudio se. Popravljao je svoje greške i tražio dobre temelje za nastavak svog života. Dok je razmišljao što i kako na sebi treba popravljati, Bog mu se javlja. I… Što kaže? Kaže: Popravi moju kuću… Franjo je bio Božja kuća. Bog je vidio da mu popravak dobro ide. Zašto onda ne bi popravio sve kuće, kojim god slovom počinjale? Opet njegovim vokabularom…

Bila je to pročišćena glava. Bio je spreman na odgovor. Čekao je samo konkretan poziv. Čekao je nešto opipljivo. Upoznao je Boga, putove kojim se dolazi do njega. Znao je da se do njega može preko sakramenata, ljubljenja siromašnih, odbacivanja materijalnog, propovijedanja… Ali nije znao što on, kao Franjo iz Asiza, treba činiti. Jasnoća je nastupila u Porcijunkuli. Opet poziv. Opet riječima koje je s vremenom usvojio. Sve to preko službenika Crkve. Stvarno, svaka čast. Pravo vrijeme, pravo mjesto.

Da je jedan od ovih poziva došao na mjesto drugoga, mislim da ne bi dobro prošlo. Probaj zamisliti. Usput razmisli o sebi. Možda si pozvan u Framu, FSR, OFM. Ali… Ti nemaš pojma na što si pozvan. Samo lagano. Ne možeš to još ni shvatit.

Nadam se da i ti u ovom pozivu vidiš ono što i ja – sliku Trojedinoga Boga. Svaki poziv je zaseban, a opet je samo jedan. Možda se sastoji od tri dijela, ali svaki govori, obećava i potiče na isto. Kad se javi drugi, prvi ne prestaje. Kad se javi treći, ne prestaju druga dva.

Ova šira priča govorila je o Bogu. Idemo sad kratko na čovjeka. Vjerujem da se Franji tako sviđa.

Gore smo govorili o razdobljima, ovdje ćemo o razinama. Franjo je bio pozvan da popravi kuću. Sudeći po raspravi s početka, neki će reći Kuću, a neki kuću. Mi ćemo reći Kkuću. Nije greška. Kkuću! Sjetimo se da je Franjo bio kompletan čovjek. Sve što je Bog od njega tražio, on je pokušavao učiniti na sve načine i na svim razinama. Bio je jednostavan, ali je tražio dubinu. Kad bi pronašao dubinu, ne bi zaboravio jednostavnost. Ide usporedba. Znamo da neke osobe svijetle. Jedni svijetle tako što su uvijek nasmijani i takvi nam poprave dan. Drugi nisu nasmijani, ali svojim mudrim savjetima rasvijetle tmine u nama. Sad zamislite osobu koja svijetli na obje razine. Rekli bi, kompletna osoba. E, to je Franjo. Bio je siromašan i ponizan duhom i tijelom. Hranio je drugim ljudima tijelo i dušu. Liječio je čireve i grešne navike. I sad vidiš širinu one rečenice od neki dan: Evo onoga koji je za svoga života popravio Dom.  Popravljao je Crkvu i crkve. Naravno, Bog preko njega. Još mi fali da se naljuti na mene…

I eto… Možda je došao kraj raspravi. Možda nije pogrešno razumio. Možda je samo kompletan. Što ti misliš?

Ova cjelina je gotova. Sad ćemo kratko o njegovoj smrti. I to je poziv svoje vrste.

Nakon što mu je Bog pokazao stazu života i savjetovao ga; nakon što je iskopano vodeno spremište, poput mora golemo; nakon što je postao kao zvijezda Danica među oblacima – došlo je vrijeme njegovog odlaska. E sad… Kako umiru veliki ljudi? Sudeći po filmovima i knjigama, važnu ulogu imaju posljednje riječi u posljednjim trenucima. Tu se izvlači pouka, naglašavaju se vrijednosti, izražavaju želje, zaokružuje priča. Sjetimo se don Pavla iz Prosjaka i sinova, Leonide iz 300, Hamleta i njegove šutnje, Boba Marleyja i one da novac ne može kupiti život. Ne može netko umirati s riječima: Provjeri jel ugašeno svjetlo u kupatilu… Šalu na stranu. Franjo je svojim životom nadmašio sve prethodno navedene stvarne i izmišljene osobe. On je zaslužio da iz njegovih usta u posljednjim trenucima poteku najljepše i najsnažnije riječi. A što on kaže? Kaže čitajte Bijaše pred blagdan Pashe… Drugim riječima – pustite Boga neka govori. Ja vam ne trebam pametovat. Imate Božju Riječ. To je cijeli svoj život i radio. Samo je puštao Boga da govori. Samo… Kao da je to lako…

Luka Rezo