sestra marijana

Vrijeme Duhova.
Vrijeme kad Isus govori, kako učenicima tako i nama, ne bojte se. Zašto ste se prepali? Čega
se bojite?
Ja sam s vama.
Govorio sam vam da ću biti s vama do svršetka svijeta i, evo, vidite me, s vama sam. Zašto ne
vjerujete, zašto su vam srca otvrdnula?
Isus nam se preko Svetog Pisma osobno obraća, govori nam da je s nama i da se u Njega
trebamo bezuvjetno pouzdavati.
Nije lako, rado bi mi imali konce u svojim rukama i potezali kako nam se prohtije, ali je li
ljepota života u tome da je sve po našem? Ili smo se nebrojeno puta, ipak, uvjerili da nekako
sve najbolje bude kad mislimo da nam je tlo izmaklo pod nogama.
Bog ne traži savršenu ljubav od nas, on traži samo ljubav. Iskrenu, nepatvorenu ljubav.
Ljubav koja sve podnosi, svemu se nada, blaga je i dobrostiva.
Takvu ljubav možemo davati samo ako stanemo pred Boga i pred sebe u tišini. Onoj tišini
koju nam užurbanost života otima. Onoj tišini u kojoj se samo čuje srce koje kuca za
Stvoritelja.
Nije to tamo neka tišina rezervirana za tamo neke svete ljude, jer samim time što smo pozvani
na svetost, a pozvan je svatko od nas, pozvani smo i na osluškivanje.
Osluškivanje Onoga koji šalje Branitelja da nas vodi kroz svakodnevicu, ali taj branitelj ne
buči. On puše tihim lahorom i potiče srce na dobrotu, strpljivost, blagost, ljubav…
Ne trebamo se tjeskobno brinuti kako ćemo mi to, možemo li mi to, trebamo se prepustiti i
tražiti u svemu najprije Božje kraljevstvo, svjedočiti da smo Kristovi, svjedočiti da smo živo
kamenje svoje vjere u Isusa, a sve drugo će nam se nadodati
Snagom svoga svetog imena, Isuse, k sebi nas privuci užetima ljubavi.

Mjesec rujan nekako uvijek miriše na nove početke. Možda bi iz školske i framaške početke bilo zgodno razmisliti i o duhovnom novom početku, novoj šansi za sebe i svome življenju franjevačkoga puta. Ako želiš slijediti, ali bespoštedno slijediti, Isusa, jamčim sve samo ne dosadu 🙂
S Bogom nikad dosadno i nikad monotono. Ok, ako je malo i monotono na vani, unutrašnje bure to nadoknade.
Kad god završi, recimo to tako, jedan period života i učini nam se da smo napravili neki novi iskorak, ono staro ostavili iza sebe… Počne nova oluja. Ne nužno nešto prenaporno i teško, ali svakako se dogodi neki vrtlog da nas malo probudi ili pak bude podsjetnik da nije sve u našim rukama i da se, ipak, trebamo osloniti na nekoga tko nije čovjek, već njegov Stvoritelj.
Znamo da se na ljude nije pametno bezrezervno oslanjati. Htjeli to oni ili ne, uvijek se dogodi određeno razočaranje, razilaženje. Sveta Terezija Avilska to lijepo reče: “Sve prolazi, samo Bog ostaje isti.”
A, Bog? Bog je onakav kakav je, a opet nikad nije ono što mi mislimo da jest. I u tome je ljepota života s Njim. Ljubi nas, voli više nego mi sami sebe i prepuštanje u Njegove ruke znači prepuštanje u ruke onoga koji sve zna, sve proniče i u svemu jest. Odricanja, boli, žrtve mora biti, no jedino tako kršćanin može biti kršćanin u punom smislu te riječi. Jedino tako možemo istinski slijediti Isusa. Slijediti njegovu kalvariju i razapinjanje, kako bi došli do uskrsnuća.
Slijediti Krista Franjinim stopama daje jednu dimenziju ludosti. Jer Franjo je bio upravo to, lud za Kristom i lud za Krista. Nije se bojao svjedočiti ono što je osjetio kao poticaj da treba činiti i u nekom smjeru hoditi. Kao da je njegovim suvremenicima bilo normalno gledati bogataševa sina kako se gol skida pred biskupom i odriče se svega što mu ljudska ruka dade. Ili pak odmicanje od svoga društva kako bi bio sam sa svojim Bogom. Što drugo su mogli pomisliti, nego da je poludio. Pa tko to još želi ne posjedovati ništa i provoditi vrijeme u samoći, i to u molitvi.

Pitam sebe, u prvom redu, pa i vas – koliko smo mi ludi poput Franje, koliko nam je dragocjeno sve što je opipljivo, koliko tražimo vrijeme za molitvu, koliko se odričemo sebe kako bi više pripadali Bogu?

s. Marijana Bošnjak

Dođi Duše Sveti i obnovi nas

Ludi poput Franje? Ili, ipak, ne!