Bio jedan mladić koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, ukuca jedan u ogradu. Prvoga je dana mladić ukucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu. Napokon je osvanuo dan u kojem mladić nije nijedan čavao zakucao u ogradu. Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio. Otac mu je tada rekao: “Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.”
Dani su prolazili i jednoga je dana mladić
bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao: “Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož, i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička. Prijatelji su zaista vrlo rijedak dragulj, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoju bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.”