hvala ti

Korizma je. Vrijeme je da stanem pred križ.
Stanem i promatram tu Ljubav koja toliko ljubi.
Pogled ide s mjesta na mjesto
a srce biva potreseno.
Zar netko može ovako ljubiti?
Mene.

I ugledam čavle.

Prije su mi bili odbojni.

Mislio sam da su tu samo da me zauvijek prikuju na osudu. Zato ih nikada nisam znao prihvatiti. Nije da ne zaslužujem osudu ali biti prikovan za to oporo drvo nikada mi se nije učinilo privlačno. Ni sad nije ali kao da se nešto u meni promijenilo. Čini mi se da sam ih prihvatio.

Bez njih se na križu ne može ostati a želio bih biti tu s Tobom. Zato Te molim da mi daruješ čavle. Znam da bi bez njih i ruke i noge bježale od križa. A bez križa nema ljubavi za Tebe. Daruj mi čavle kojima bih srce zauvijek prikovao uz Tvoju vjernu ljubav.

Kruna nakon njih privlači pažnju mog pogleda.

Trnova kruna. Njome nikada nijedan kralj nije bio okrunjen. U našim očima takvu krunu ne nose nikakvi moćnici ni ljudi koji imaju vlast. Nema ništa vrijedno poštovanja u takvoj kruni. Ipak, Ti je nosiš da me naučiš da se prava veličina krije u poniznosti. Ne želiš da mislim da mogu biti veći od Tebe pa mi pokazuješ kako se trebam kruniti: poniznošću. Zato Te molim: podari mi takvu trnovu krunu, sličnu Tvojoj da ne krunim samoga sebe već da znam da nisam veći od onog što Ti u meni vidiš.

Kao vrhunac onoga što promatram pored križa vidim koplje. Vrh koplja kao da je natopljen Krvlju.

Znao si da će nam ovakav prizor biti odbojan. Bojat ćemo se pristupiti ovakvom prizoru. I nisi htio ostati nam dalek. Hoćeš da uđemo u samo središte Ljubavi koja je za nas po(d)nijela križ. Proboden bok svjedoči o Srcu otvorenom samo za mene. Srce koje je prazno od sebe samoga kako bih ja u Njemu mogao pronaći dom. Zato Te molim: daruj i meni proboden bok. Želim upoznati ljepotu života za druge i veličinu ljubavi kada se život položi za drugoga. Samo probodeno srce može biti prazno od sebe samoga i tako napraviti prostor za druge – za Tebe.

Čudno je to. Prije mi je sve ovo bilo tako odbojno i oporo. Sada Te molim da mi sve to daruješ kako bih još više upoznao Tebe, kako bih znao zahvaliti za toliku Ljubav.

Hvala Ti na križu!
Hvala Ti na čavlima!
Hvala ti na kruni!
Hvala ti na koplju i probodenom boku!
Hvala ti na Ljubavi i što si Ljubav!

fra Nikola Jurišić

Kao mjesto ovog susreta odabrao si pustinju. U početku me bilo strah. Zašto baš pustinja? Slabo se snalazim u ovakvim prostorima. Žudim za susretom s Tobom a Ti me vodiš u pustinju. Daleko od svega. Strah bi bio još veći da nisam naučio jednu važnu tajnu od Malog Princa: Ono što krasi pustinju to je što se u njoj negdje skriva bunar.

Upravo se takav susret odigravao u ovoj pustinji. Bio sam poput pisca Malog Princa koji se, svojom krivicom, odmaknuo od Života, skrenuo s Puta i zanemario Istinu. Postao sam tragač koji je prave stvari tražio na krivim mjestima. I upravo tada Ti taj zrakoplov mog ponosa rušiš u beživotnu pustinju da me ondje susretneš. Divim se tome kako uvijek pronađeš načina da te susretnem na potpuno novi način. Trebalo mi je vremena da shvatim neke stvari. Sigurno još nisam sve do kraja ni shvatio.

Htio si me susreti upravo tu da najprije u meni umre svaka želja i potreba koja ne odražava Tebe; dok moja jedina čežnja ne budeš Ti. I onda se dogodio nenadani susret. Licem u lice. Dogodio mi se Mali Princ koji je poznavao tu pustinju i znao je gdje se nalazi onaj žuđeni bunar.

Dug je put do bunara. Tajne se trebaju otkriti najprije. U tišini te pustinje lako je upoznati samoga sebe. Lako je upoznati i onoga kojeg si nenadano susreo. Otkriješ poneku oazu. Pronađeš veliki vrt ruža zbog kojih još više cijeniš onu svoju, sada usameljnu na malenom asteroidu B612. Sretneš i lisicu i zmiju. Naiđeš na puno toga. Prijeđeš dug put upoznavanja samoga sebe samo zato što ti neočekivani susret s Malim Princom otvori oči za velike stvari.

On je imao samo jednu zadaću – dovesti me do Bunara. Ispunio je moju jedinu čežnju bez da sam mu je ikada izrekao. Ipak, iznenadila me jedna činjenica. Kad me doveo do Bunara nije htio ići sa mnom. Samo me doveo u blizinu. Taj je Bunar i na oko bio neobičan. Nimalo nalik onome što sam očekivao, zato Ga nisam uspio sam pronaći. I nakon što sam samo jednom zahvatio s tog Bunara cijela je pustinja procvjetala. Odjednom mi je ta priroda bila poznata. Samo jedan susret je bio dovoljan.

Dragi čitatelju, dopusti mi još samo da pojasnim o čemu se radi i zašto sam pisao na ovaj način.

Pustinja u kojoj me On htio susreti zapravo sam ja sam. Tako dalek od Njega. Od Puta, Istine i Života. Od Njega koji ne odustaje. Nije to bio naš prvi susret u pustinji. Mali Princ. Susreo si ga već i ti u svojoj pustinji. Tu osobu zovemo prijateljem. Uvijek kroz te osobe Bog iskazuje svoju vjernu ljubav. Takav se pohod dogodio i meni.

Ipak – Bunar je najvažniji. Ljubav Božja koja je zauvijek uzela oblik Raspetoga na križu. One Njegove riječi: “Žedan sam!” što su drugo nego odraz Njegove najdublje čežnje za nama? Njegove žeđi za našom ljubavlju! Tako sam ja, žedan, došao do Izvora. Eto, tako je On, žedan moje blizine i ljubavi, postao Izvor. Uz pomoć prijatelja!

Hvala Ti na daru tolikog prijateljstva koje me vodi bliže Tebi!

Za Tobom ću kamo god Ti pošao.

Pa čak i u pustinju vlastitoga srca.

Samo da bih Te susreo.

Fra Nikola Jurišić

Hvala Ti!

Mali Princ se vratio!