Uhvatim se kako u životu stojim nepomično kao ispred ormara. ‘Nemam šta obući’ pretače mi se u dan kao nervozno i zarobljujuće stanje, gdje više ne mogu ni ubrzati ni usporiti, ni krenuti u akciju ni pronaći mir. Nisam sretna u sadašnjosti jer me proganjaju propusti iz prošlosti i prioriteti za budućnost. Koristan i zadovoljavajući rad pretvaram u pitanje produktivnosti, smisla, perfekcionizma, grižnje savjesti jer ne radim bilo šta drugo. Pojmovi poput zahvalnosti, dokolice, molitve, složeni su u nekom kutku pretjerano razbacanog ormara i ja ih ne vidim.
Znam, Bog me i tada ljubi. Ali mislim da takvim životom ja ne ljubim Njega. Ni sebe. Ni druge. Nisam vesela, osjećam se zarobljeno, misli nagomilavaju teret na duši, polako zaboravljam tko sam, izgubljena sam na vlastitom teritoriju. Pozvana na slobodu, uzimam ključeve mračne i hladne tamnice, sjedam u nju nasekirana i potlačena, dok ponavljam sebi bukvicu i kaznu koju sigurno zaslužujem…
‘Ova majica ti super stoji. Nosila si je kad si prvi put volontirala. Spremi se pa idemo, pripremio sam nešto za tebe. Volim te.’
Nasmijem se, uzmem majicu, farmerke i spremna sam. Sretna sam i veselim se onome što me čeka. Tvoja prisutnost mi daje jasnoću, Tvoja ljubav mi sve rješava. Ti znaš tko sam, Ti znaš gdje idemo, Ti mom životu daješ smisao. Tvoja ruka mi je i polet i odmor. Tebi se uvijek mogu vratiti. A dalje ćemo lako.
Marija Brkić
