Marija Brkić

Kada vidiš da netko čini zlo, pa bilo malo ili veliko, reagiraš li? Ako ne reagiraš, pretpostavljam, i nadam se, da je bar tvoja duša reagirala, ali ti je mozak rekao da se ne miješaš i ostao si pasivan. Ako reagiraš, reagiraš li burno, ljuto, napadno? Možda prepustiš nekome drugome da to riješi? Ili ti je to samo još jedna tema za razgovor, kako ovaj svijet ide nizbrdo i sl. Smije li se danas uopće ikome išta reći? Smije li se tebi išta reći? Dopuštaš li u poniznosti da tebe netko opomene?

Kao najstarija sestra od nas četiri, rado sam šefovala svojim podanicima. Nisam išla u vrtić i one su bile sve što sam imala. U školi se naravno nisam mogla tako ponašati jer su svi bili moji vršnjaci, tu se nisam usudila ikome išta reći. Ali kod kuće, bila sam glavna, a mama mi je dopuštala da sudjelujem u njihovom odgoju i budem moralna vertikala. To naravno nije dobro završilo. Ne samo da sam se ja uzoholila, nego sam i gubila zdrav odnos sa svojim sestrama. Čak i onda kada sam se trudila da budem najbolja osoba što mogu biti, jako sam im išla na živce jer sam i njih htjela ”izvesti na pravi put”, uključiti ih u kućanske poslove, nabiti im grižnju savjesti i ostalo što ide uz to. Jedna od njih mi je kasnije povjerila da joj je čak i moj religiozni život djelovao kao ulizivanje roditeljima. Tada sam odlučila da im neću više prigovarati ni za šta, opominjati ih, ma neću ni razgovarati sa njima. Važno je da ja radim na sebi i pustim njih na miru. Tako je započeo moj pasivni i izolirani put kroz život. Nisam svakako odgovorna za svoje bližnje, brinula sam se za sebe i o sebi i to je bilo dovoljno. Sve dok mi nije povjerena služba predsjednice u Frami. Priznajem, dio službe koji je uključivao ozbiljne razgovore i opomene braći i sestrama sam vješto izbjegavala i prepuštala ih drugima. Opravdavala sam to svojim ”brvnom u oku”, pa sam ignorirala ”trun u oku bratovom”, iako sam ga vidjela i imala sam zadaću ljubiti svog bližnjeg i na taj način. Godinama kasnije, shvaćam da moje brvno nisu bili moji grijesi, nego nedostatak ljubavi. Nisam ljubila sebe dovoljno da odbacim grijehe koji su me mučili i udaljavali od Boga, i zadržala sam ih samo jer mi je tako bilo lakše – lakše je prihvatiti svoje ”brvno” i ne vaditi ga iz oka. U isto vrijeme, nisam ljubila ni bližnjeg. Bog nije rekao da se ne opominjemo međusobno ni da budemo pasivni samo zato što smo skloni grijehu. Rekao je da najprije izvadimo brvno iz svog oka – pazi, rekao ti je da ga izvadiš, budi aktivan sudionik svog života, pronađi u sebi ljubav koja dolazi od Oca, volju za boljim svijetom, službu koja ti je povjerena – pa ćeš bolje vidjeti kako izvaditi trun iz oka bratova (opet aktivnost: vidjeti i izvaditi). Onda kada ljubiš svog bližnjeg, ne možeš mrziti, ali ne možeš ni pustiti brata da padne u provaliju. Kada ljubiš onako kako je Krist ljubio, spreman si umrijeti za svog prijatelja.

Pozvani smo biti jedni drugima na izgradnju. Ne suditi ni osuditi, nego poticati, razgovarati, razumjeti, usmjeravati. To od nas svakako zahtijeva otvorenost i poniznost da i mi budemo opomenuti, prozvani, izloženi. Prisjeti se sada kako ti reagiraš na opomenu, svojih roditelja, svojeg prijatelja, nekog stranca koji nema pojma o tvom životu. Umjesto da prozivaš ljude (koji nisu tu prisutni) nekim trećim licima, probaj zapisati sve te stvari koje zamjeraš drugima, a na vrh su ti jezika – razmisli zašto ti smetaju, hoće li iznošenje tog problema voditi njegovom rješavanju i na koji način bi to mogao priopćiti toj osobi, naravno, nasamo. Potičem te i da istražiš pristup sv. Franje temi bratske opomene i savršenog veselja (Franjevački izvori – u njima se nalaze razni životopisi sv. Franje: https://ofs.hr/efi/Franjevacki-izvori-FONTES-FRANCISCANI.pdf).

Dragi čitatelju, ljubi! Ali ljubi do kraja! Ne samo onda kada je zgodno, kada je radost, kada su dobri projekti, teme i događaji u pitanju. Ljubi i onda kada to predstavlja rizik. I onda kada tvoje riječi neće biti dobro primljene, i onda kada će se koristiti ista mjera da se mjere tvoji postupci, i onda kada je lakše šutjeti i ignorirati. Počni od malih stvari, ali počni već sada. Jednog dana ćeš i ti biti otac, majka, redovnik, odrasla osoba, kolega, važan član društva. Odgovoran si za svoje bližnje. Nemoj stajati po strani, nego idi, razgovaraj, raspravljaj, pusti da budeš promjena i da se i ti kroz te razgovore mijenjaš. Svi smo mi pozvani na izgradnju boljeg svijeta. Ne kažem da je lako, ali uvjeravam te da vrijedi. Onaj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Marija Brkić

Slabo sam i grešno stvorenje. I neka sam. Kolike li ljepote u spoznaji da se mogu poniziti pred svojim Stvoriteljem u sakramentu ispovijedi i kao malo dijete doći Ocu i tražiti oprost. Ocu koji već zna, koji oprašta, koji ljubi, koji nadahnjuje, koji upravlja.

Kolike li radosti u spoznaji da ne mogu savršeno raditi sve stvari i biti najpametnija u svemu, koliko god se trudila. Slava Tebi, moj dobri Isuse, što sam tako nesposobna!

Kolikih li milosti u nepredviđenim situacijama i susretima, u nevoljama i preprekama prema svjetovnom uspjehu! Tako je divno osvrnuti se i vidjeti Njegov prst u svemu onome što sam (neuspješno) izbjegavala.

Bože, tako si čudesan, tako humorističan, tako zanimljiv! Svaki dan stavljaš pred mene nova iznenađenja i poticaje, čiji smisao ne vidim i ne razumijem. Ali nikad me nisi iznevjerio. Sve što je od Tebe, dobro je. Čak i ja, čak i moje šeprtljavo postojanje. I to je dobro. Jer sam Tvoja i dolazim od Tebe. Tvoja ljubav mi je nedokučiva i u tom području sigurno znam samo da ništa ne znam, i da na ovom svijetu nikad i neću znati. Unatoč tome, oduševljena sam i veselim se svemu što me čeka, jer sam sigurna u Tvojoj ruci. Puštam svo svoje znanje i predajem ti se da me vodiš. Ja ništa ne znam, ali Ti sve znaš. I to (spo)znanje mi je dovoljno.

Vodi me u mojoj slabosti. Pokaži mi, govori mi, daj mi i ono što ne želim. Oblikuj me i učini od mene što ti je drago. Oprosti mi svaku moju neposlušnost i nepovjerenje. Podsjećaj me na istinu i vraćaj me na izvore. Budi moj blagi lahor i otvori oči moga srca da te prepoznam. I danas i sutra i uvijeke.

Marija Brkić

Bio je to period… preživljavanja. Srednja škola. Dvije srednje škole. Bilo je dosta tjedana kada bi mi dan izgledao ovako: ujutru praksa u bolnici, popodne medicinska škola, navečer glazbena škola. Kući sam svaki trenutak koji sam imala provela spavajući, jer tad mi je san bio potrebniji od hrane i povezivanja s obitelji. Samo je trebalo preživjeti. Većina događanja iz tog perioda mi je u crnilu: ne sjećam se većine svojih nastavnika, nekih ljudi koje sam tad upoznala, nekih situacija. Kad nemaš zadovoljene temeljne potrebe, nije ti toliko stalo da radiš na svojoj izgradnji ili duhovnosti. Ali lude svijeta izabra Bog…

U osnovnoj školi stvarale su se neke rane u mom životu, ali kad ne znaš za bolje, prihvaćaš to s lakoćom i ideš dalje. Pogotovo ako i u tom periodu imaš i glazbenu školu i trening. Tko ima vremena za nošenje sa svim onim negativnim?
U srednjoj školi, preživljavanje, koje mi je ostavilo taman ono malo volje i slobodnog vremena, vremena koje sam odlučila provesti na Frami. Ako cvijet može narasti u pukotini betona, mogu i ja u tom periodu. Doduše, teško, a i prolaze ljudi koji često gaze i ne opažajući tu pukotinu u kojoj sam imala priliku rasti. Razna prijateljstva, aktivnosti, radovi po grupama, komunikacija, prilika za osobnu i zajedničku molitvu, ali prije svega: formiranje vlastitog odnosa prema Bogu. Frama me hranila (u svakom smislu) i podsjetila me da u meni ima života, da taj život ima neki smisao i da je taj smisao veći od mene same. Zahvaljujući duhovnom asistentu, imala sam priliku hrvati se s Bogom, poput Jakova. Ime Jakov u Starom Zavjetu znači “varalica” i on je bio onaj koji izbjegava obiteljsku prošlost. Ja sam se uistinu osjećala kao varalica, jer nisam znala tko sam, a nisam ni htjela znati – tu bi se sigurno našlo puno toga na čemu trebam raditi. Ovim putem se ispričavam duhovnom asistentu koji se tada našao tu, s kojim sam se svađala, borila, razgovarala, raspravljala – i hvala ti što si bio duhovni autoritet koji je bio otvoren za dijalog.

Nakon te borbe, Jakov dobiva novo ime: Izrael, onaj koji se bori s Bogom. Velika je to stvar, od varalice postati netko tko se bori i otkriva svoj identitet, onaj prvotni identitet koji samo Bog poznaje. A moj prvotni identitet bio je izranjen i to je bilo tužno i za vidjeti (poput Jakovljevog šepanja), a kamoli za čeprkati po tome. U periodu tog čeprkanja, došlo je vrijeme da se naš duhovni asistent oprosti od nas. Svi su dobili neku rukom napisanu poruku, a moja nije sadržavala neke smiješne situacije ili riječi zahvalnosti. Moja razočaranost prešla je u razmišljanje, razmišljanje koje se pretegnulo u godine koje su slijedile.

“Uskrsli Krist se pojavio s ranama. Ne boj se!”

Stani i ti malo sa mnom nad ovim riječima.

Dođi kakav jesi. Dođi izranjen. Dođi kao varalica. Kao nezrelo dijete koje traži svoj put. Bog sve to prihvaća, Bog sve to zna i Bog je veći od svega toga. On će te podsjetiti tko si, On će ti dati novo ime, On će iz tebe izroditi velike stvari. Ti samo dođi, ne moraš se presvlačiti, šminkati, srediti. Ta vanjska slika svakako nije tvoja bit. Tvoja bit je da si ljubljeno dijete Božje, nikad ostavljeno, nikad bezvrijedno, nikad toliko daleko da se ne možeš vratiti. Pojavi se, upusti se u borbu, sjeti se tko si i vidjet ćeš: po ranama su ga Njegovim prepoznali. Njega, proslavljenog živog Pobjednika. I tvoje rane su dio tebe. Ne prekrivaj ih. Dopusti Bogu da ih preobrazi i preko njih te blagoslovi. Ali prije svega, u ovoj Korizmi, dođi kakav jesi.

Marija Brkić