Prije nekoliko godina, na paraolimpijskim igrama u Seatlu, devet natjecatelja okupili su se na startnoj crti utrke sprinta na 100 metara. Na pucanj pištolja, svi su počeli utrku, ne baš u sprintu, ali u namjeri da otrče utrku i pobijede. Svi osim jednog dječaka koji se spotaknuo, otkotrljao se nekoliko puta i počeo plakati. Druga osmorica čula su dječakov plač. Usporili su trčanje i pogledali unatrag. Zatim su se svi vratili… Baš svi do jednoga. Jedna djevojka s Down sindromom sagnula se i poljubila dječaka, rekavši: „Eto, sad će biti bolje.“ Tada se svih devet natjecatelja primilo za ruke, hodajući zajedno do cilja. Svi prisutni na stadionu ustali su i počeli pljeskati. Pljesak je trajao nekoliko minuta. Ljudi koji su tome svjedočili još uvijek prepričavaju taj događaj…
Duboko u sebi znamo da ono što je važno u životu nije pobjeda pojednica. U životu je važno pomoći drugima, čak ako to znači usporiti i promijeniti smjer.