Na prvu nedjelju Došašća susreli smo se s govorom o posljednjim danima, ili bolje o susretu Boga i čovjeka koji hite jedan drugom u zagrljaj. Bog dolazi jer ljubi, a čovjek se usuđuje također zakoračiti jer se uvjerava u ljubav Božju spominjući se njegovog prvog dolaska koji daje sigurnost čovjekovoj nadi. Spomen prošlosti postao je zalog budućnosti. Isus je došao da bi čovjeku dao usmjerenje i cilj kojemu hititi, te da na tom putu „evoluira“ do mjere uzrasta punine Kristove.
Danas, na drugu nedjelju, susrećemo se s jednim od glavnih likova Došašća – sv. Ivanom Krstiteljem, onomu koji pripravlja put Gospodinu u pustinji. Zašto baš u pustinji? Ne bi li bolje bilo na trgovima, osobito na onom hramskom? Ondje gdje je raja? I elitne postrojbe? Je li opet Bog zakazao pri izboru mjesta i vremena? Vikati u pustinji prilično je nezahvalan zadatak i za glasnice vrlo bolan proces. A učinci? Moglo bi se reći da se „džaba krečilo“. Ipak, sama činjenica da se Ivanu hrlilo iz svih krajeva u pustinjsko područje potiče na razmišljanje. Prije svega, opis njegovih odjevnih predmeta podsjeća na proroka Iliju (2 Kr 1, 8), a znamo da se Iliju čekalo kao Mesijina preteču. Narod je uvijek imao u sebi nečega religioznoga. A kad na povijesnu scenu stupe likovi koji u tom svijetu iščekivanja djeluju obećavajuće, oko njih se okuplja mnoštvo, ili masa. Stoga takva navala.
Nadalje, hod pustinjom nije nimalo bezazlen. Imao sam mogućnost prijeći ovu istu pustinju od Jeruzalema do Jerihona te se sam u to uvjerio. U njoj nema života, a ima zvijeri. Hodajući njome, čovjek otkriva da tih zvijeri ima i u njemu a ne samo oko njega. Također, netko te može i zaskočiti, što je pustinjska konstanta do današnjih dana. O opremi da i ne govorim. Sjećam se, jedan je profesor organizirao hod pustinjom na koji se, između ostalih, prijavio i drugi profesor iz inozemstva, pomalo „elitan“. Kad su krenuli, voditelj se slatko nasmijao vidjevši elitnog profesora koji se zaputio u pustinju noseći na sebi tipičnu pustinjsku nošnju – fini džemper ispod kojega je virila kragna još finije košuljice, upeglane hlače i neizostavna pustinjska obuća, takozvane mokasinke. Bijaše mi kasnije nekako neugodno slušati njegova predavanja, jer mi se ta slika vrtjela glavom. Moj grijeh!
Zanimljivo, na hebrejskom jeziku korijen riječi isti je i za pustinju i za riječ. Midbar je pustinja, a medaber znači govoriti. Glas viče u pustinji! Na mjestu gdje života nema, gdje ne smijem nositi puno tereta na sebi da bih preživio, gdje ne mogu opstati ako nisam „lagan“ – događa se susret s riječju. Riječ mi govori, čak i viče, onda kada sam slobodan od svakoga viška, od svih nebitnih čimbenika koji bi mi usporavali hod i otežali korake. Zapravo, riječ uvijek viče. Ali tada je čujem. Riječ mi postaje uporište na putu onda kada oko sebe nemam ništa drugo na što bih se oslonio. I putujući, riječ u meni raste i dozrijeva. Štoviše, ona se poistovjećuje sa samim putem, i to često napornim i raznolikim uslijed pustinjske dosadne jednoličnosti, otkrivajući mi onu pravu stazu koju na prvu teško primijetim. Riječ mi postaje Istina onda kada se odmaknem od svih lažnih i umirujućih glasova kojima sam se okružio da bi mi tepali i potvrđivali moje istine, postajući ponekad i bolna i mučna, ali oslobađajuća jer je to temeljno svojstvo istine. Zato mi u pustinji riječ postaje i Život usred smrti pustinjske praznine.
I mi danas hrlimo u pustinju zvanu Došašće, napajajući se na njezinim izvorima koji se zovu zornice i božićne ispovijedi. Jer, postoji jedno proturječje u čovjeku koje on posebno osjeća te ovo jako vrijeme želi što bolje iskoristiti. Naime, postoji iskustvo kada je čovjek pun te se puneći istovremeno ispražnjuje, kao što postoji i iskustvo praznine koje procesom pražnjenja na kraju ispunja. Iza oba ova stanja krije se svijest o važnosti trenutka kojeg se doživljava kao prijelaznu točku, mogućnost novoga uslijed nezadovoljstva postojećega. Čovjeku se može dogoditi stanje zasićenosti. Čini mi se da nije ni rijetko. Ali, više od samog stanja valja pogledati na mogućnosti, kao i na poziv čovjeku koji se iza toga krije. Stojim pred izborom. Osjećam zov za promjenom. Stanje sitosti, posljedica grijeha i ponekog pogrješnog postupka potiču me na promjenu. No, može se dogoditi da se ipak na nju ne odlučim, potiskujući taj temeljni poriv. Jedna od najčešćih posljedica potiskivanja je projiciranje. Svjestan da nisam učinio što sam trebao, zasićenost stvara začarani krug raznih frustracija koje u sebi nosim te umjesto graditeljskih životnih zahvata činim one razarajuće.
Stoga, usudimo se suočiti s Riječju. Odlučimo se pogledati u prazninu srca koja se javlja i uslijed sitosti, te krenuti na put obraćenja. Ivan nas danas potiče na promjenu srca kako bismo dočekali Gospodina koji dolazi. Kako je bilo navale tada, tako će biti i sada. U toj navali bit će iskrenih, ali i onih kojima je stalo do pojavnosti dok im je srce negdje daleko. Zornice umjesto događaja koji budi pouzdanje i krijepi dušu može postati tek jedna od zimskih top – destinacija. Božićne ispovijedi (ako takve uopće postoje. Što je božićna ispovijed, što li uskrsna, što li prva u mjesecu? Zar nije svaka – životna?) umjesto pripreme srca Gospodinu koji dolazi može postati tek igra „gusjenice na nogama“, bez temeljne odluke za promjenom života. Pitam se samo, vidimo li u tomu običaj koji progovara o još dubljoj i bolnijoj stvarnosti – nevjeri – i boli li nas? Jedno je sigurno, Bog nije ni gluh, ni nijem, a ni slijep. Kamo sreće da smo toga svjesni. Ako je baš suprotno, očito imamo jako iskrivljenu sliku o njemu smatrajući ga, očito, pomalo zaostalim bogom po ljudskim mjerama, tipa: „zažmirit ću ja na zlo i grijeh – pa će i on. Ma, ispovjedit ću se – pa što bude. Ma ne moram sve ni reći, pusti.“ Netko napisa da je Bog tek projekcija čovjekova stanja. A budući da ima istine i u onoj da pričajući o drugomu zapravo otkrivamo sebe, možemo zaključiti da nije problem u Bogu nego u katastrofalnim ljudskim projekcijama. Sva sreća, Bog ne ovisi o njima pa oni koji mu otvore srce postaju svjedoci koja je razlika kada Bog postaje onaj koji svoju sliku „projicira“ u ljude otvorene poticajima milosti. Takvi postaju sakrament Božje prisutnosti u svijetu punu „bogova“. Zato, usudimo se postati lagani da bi se u nama nastanila Božja slava. A slava na jeziku Isusove molitve znači biti težak. Biti lagan, da bi Bog imao težinu u mom životu. Biti lagan, da bi bližnji imao težinu u mom životu. Bit lagan, da bi moj život dobio na težini.
fra Antonio Šakota