Pripovijeda se o starom ocu Agatonu da je nastojao držati sve zapovijedi. Kad bi se ukrcao u lađu, prvi bi uzeo veslo u ruke. Kad bi mu došla braća, svojim bi
rukama odmah nakon molitve, posluživao kod stola. Bio je pun Božje ljubavi. A kad mu se približila smrt, tri dana je ustrajno držao otvorene oči i nije se micao. Braća su ga potezala i zapitkivala. “Oče Agatone, gdje se
nalaziš?” Odgovorio je: “Stojim pred Božjim sudačkim prijestoljem.” Zapitaše ga: “Bojiš li se i ti, oče?” On im je odgovorio: “Do sada sam svu svoju snagu naprezao da bih vršio Božje zapovijedi, no ja sam ipak čovjek. Kako bih mogao znati jesu li moja djela Bogu po volji?” Braća mu rekoše: “Zar nemaš pouzdanja da su tvoja djela po Božjoj volji?” Starac je odgovorio: “Nemam pouzdanja, dok ne stanem pred Boga. Drugačiji je, naime, sud Božji, a drugačiji sud ljudski.” Kad ga htjedoše još nešto pitati, rekao im je: “Dajte mi ugodite pa mi nemojte ništa više govoriti, jer sam zaposlen!” Tako postade on savršen u radosti. Vidjeli su da se uspravio kao kad netko pozdravlja svoje prijatelje. Bio je budan u svim stvarima i običavao je kazati: “Bez velike budnosti čovjek ne može napredovati u kreposti.”