Naslovna
O, koliko veličanstvena je Njegova bezuvjetna ljubav pa je za nas, u hladnoj noći, drhtao u majčinom krilu sred mraka bijedne štalice. O, koliku je samo vjeru imala najčišća od svih kad je, ponizno služeći svome Stvoritelju, položila Kralja Kraljeva na trošno drvo jaslica. O, kako mi samo, to nedokučivo otajstvo ostaje daleko i umu neshvatljivo.
Kad bi barem moje srce noćas bilo ponizno utočište za Tvog malog Sina. Daj, da večeras osjetim Njegov slatki dječji plač. Pusti moj slabi glas da pjeva o sjajnoj zvijezdi koja obasjava put do zidina Betlehema. Pusti da moje slijepe oči zabljesne blještavilo bijelih haljina onih anđela koji se njišu u ritmu Glorije. Nestrpljiva sam, Gospode. Vodi me večeras da Ga upoznam. Da me malim ručicama stisne za prst i ne pušta. Da se prignem i na dlanu Mu ispružim dar. A što darovati Onome koji posjeduje prostranstva svemira, milijarde sjajnih zvijezda i svaki naš uzdah!? Koji dar može biti dragocjeniji od svega što je On stvorio? Zlato? Smirna? Tamjan? Postoji nešto puno veće što je u nama a On to možda još nema. Nema naše srce i nas. Daruj Mu sebe. Još te u potpunosti ne posjeduje. Predaj Mu se čitav, ovakav kakav jesi, ovog Božića.
Dakle, što Mu darovati za rođendan, ovdje, na prljavom podu štalice koja pod blaženim nebom postaje prostrani dvor u kojem je rođen najveći od svih? Jednako što i On nama. Sama sebe. Možda sumnjaš, ali ne možeš ni slutiti koliko si vrijedan poklon, niti zamisliti koliko nezamjenjiv i velik dar možeš biti ako se predaš u Njegove ruke. I ne traži šarene papire i svilene mašne da izgledaš bogatije i sjajnije. On ne gleda našim očima. On gleda što se krije ispod kartonske kutije omotane celofanom. Jer, svi mi, koliko god okićeni bili, pravi poklon krijemo ispod istog kartona. Pa da On stvarno gleda našim očima zar ne bi onda svoga Sina, najvećeg Kralja koji je koracao svijetom, položio u pozlaćenu kolijevku a ne na istrošenu slamicu, ne bi li Ga onda trideset i tri godine poslije, okrunio zlatom obloženom, a ne od trnja pletenom krunom? Dok ovih dana budeš trčao gradom nemoj da ti oči zavara primamljivost izloga i sjaj skupih poklona. Pravi čar darivanja nije u samom poklonu nego u osmijehu i zagrljaju osobe koja ga otvara. A On za susret s tobom čuva najglasniji osmijeh i najjači zagrljaj. Sjeti se da postoji nešto puno dublje od kuglice na boru, crvenih mašna, umjetnih snježnih pahulja, svijeća na borovim iglicama vijenca, šarenih lampica koje trepere…
Postoji puno veća zvijezda, puno jačeg sjaja, veća od one na vrhu bora. Zvijezda rođena za tebe. Pala i sjala za tebe. I sada te obasjava svojim svjetlom. Kad budeš trčao gradom sjeti se tko prati tvoj korak. Sjeti se bez koga se Božić pretvara u jedan obični dan u godini, običan i besmislen. Sjeti se koja je cijena tvog otkupljenja. Nemoj da zvuk zvončića, „Ho-ho-ho!“ onog lika u crvenom odijelu i zveckanje kutijice nadglasaju plač tvoga Spasa koji te doziva ispod bora. Sjeti se čiji je rođendan! Sjeti se! Bar na tren…
Ivana Milićević
U nedjelju 6. prosinca 2015. godine na blagdan sv. Nikole u župnoj crkvi u Ružićima održana je priredba i prigodno darivanje djece poklonima do četvrtog razreda u organizaciji Frame Ružići.
Na početku priredbe svima se obratio fra Tomislav Jelić koji je ispričao bitne stvari o sv. Nikoli i zazvao Božji blagoslov na djecu i njihove roditelje. Nakon toga članovi dramske sekcije Frame pripremili su kratku predstavu, a zatim je uslijedilo čitanje pisama koja su djeca napisala upućena sv. Nikoli.
Sv. Nikola je došao u pratnji anđela, a uz osmjeh i radost na licu, začuo bi se i plač djece koja su bila prestrašena krampusom koji je prošao kroz crkvu. Pričao je s djecom i darivao ih prigodnim darovima.
Ove godine podijeljeno je oko 170 poklona djeci do četvrtog razreda. Framaši se ovim putem zahvaljuju svim roditeljima djece i donatorima koji su pomogli prilikom organizacije ove već tradicionalne priredbe.
Frama Ružići
U Frami Čerin, 11. prosinca 2015. održani su izbori novog vijeća. Izbornom skupštinom predsjedala je područna predsjednica Josipa Matić, zapisničar skupštine bila je Kristina Primorac, područna voditeljica formacije, a prisutan je bio i područni duhovni asistent Frame Hercegovina fra Slaven Brekalo. Izbore smo započeli zajedničkom molitvom, nakon čega smo ih upoznali sa samim tijekom izbora. Novo vijeće Frame Čerin čine:
Predsjednik: Tomislav Pehar
Potpredsjednica: Dragana Zovko
Tajnica: Ivana Milićević
Blagajnik: Josip Pehar
Voditeljica formacije: Antonia Petrina
Vijećnice: Matea Ivanković, Iva Soldo
U ime područnog vijeća Frame Hercegovina, Frami Čerin želimo blagoslov i ustrajnost u njihovom pozivu!
Kristina Primorac, područna voditeljica formacije
Šestog prosinca mi framaši smo odlučili razveseliti one najmanje. Vjerodostojno smo uprizorili lik svetog Nikole koji je upravo njihov zaštitnik, pa smo im u duhu toga odlučili dijeliti slatkiše i razveseliti ih za baš taj,njihov dan. Franjinim primjerom mališanima smo pokazali što to doista znači živjeti za druge. Hladnoća i studen nisu nisu nas mogli pokolebati u namjeri da uljepšamo dan onima najmlađima ali ne i najmanje bitnima. Ovo je bila tek jedna od mnogobrojnih prigoda u kojoj su framaši svojim primjerom sitne ali ipak lijepe geste pokazali kako je moguće živjeti svaki dan u skladu s Bogom što smo pokušali pokazati uzevši primjer svetog Nikole koji je čitav svoj život posvetio borbi protiv nepravde. Slijedeći Franjino pravilo da svaki dan činimo dobra dijela te tako budemo što bliže k Njemu i dalje ćemo nastojati svojim gestama i lijepim djelima uljepšavati dane kako najmanjima tako i onim malo starijima. Nikada nećemo prestati činiti dobra djela sve dok ima ima onih kojima će te sitnice,ma kako se nebitne činile donijeti osmijeh na lice.
Anđela Šarac, Frama Bukovica
U subotu 5.12. Frama Mostar je organizirala dječju radionicu s početkom u 12 sati. Radionica se sastojala od dva dijela: kreativnog i zabavnog.
Kreativni dio je pripremila kreativna sekcija i djeca su se imala priliku pozabaviti svakojakim materijalima, od plastelina do lizalica. Za zabavni je dio, pak, bila zadužena karitativna sekcija. Dalo se naslutiti da će se igrice djeci itekako svidjeti. Uživali su igrajući se “Glazbene stolice”, “Twistera” i mnogih drugih društvenih igara. Sudjelovalo je oko osamdestero djece i nijednom se djetetu osmijeh nije skidao s lica, a to je upravo ono što se željelo postići ovom radionicom.
Djeca su nas doista iznenadila i oduševila svojom kreativnošću, timskim radom i pozitivnim duhom tako da smo mi, kao framaši, od njih mogli štošta naučiti. Ispunjena srca iščekujemo novo druženje s djecom te mnoštvo zabave i smijeha.
Frama Mostar
Od 04. do 06. prosinca 2015. godine u Visokom održana je druga Nacionalna duhovna obnova Frame Bosne i Hercegovine pod geslom „Neka cijeli svijet bude vaš samostan!“. Na duhovnoj obnovi sudjelovalo je oko 70 framaša iz cijele BiH. Program je započeo okupljanjem i prijavama u konviktu Franjevačke klasične gimnazije gdje su sudionici bili smješteni, nakon čega je uslijedila molitva svete krunice i misno slavlje u crkvi svetog Bonaventure koju je predvodio nacionalni duhovni asistent fra Slaven Brekalo u koncelebraciji s fra Danijelom Rajićem, područnim duhovnim asistentom bosanskog brastva Frame.
Nakon večere i uvodnih pozdrava nacionalne predsjednice i duhovnih asistenta, uslijedilo je zanimljivo i kreativno međusobno upoznavanje. Framaši su u petak imali organizirano cijelonoćno Klanjanje pred Presvetim u kapelici konvikta. Tako su u grupama proveli cijelu noć u bdijenju s Isusom.
U subotu program je započeo jutarnjom molitvom nakon čega je fra Slaven Brekalo imao predavanje na temu „Ivan Krstitelj“. Framaši su imali slobodno vrijeme za samostalno razmatranje nad Svetim pismom. Nakon toga je uslijedio rad po grupama gdje su trebali napisati zajedničko razmatranje na zaziv radosnog otajstva krunice i molitvu vjernika. Za to vrijeme članovi nacionalnog vijeća su imali svoj redoviti radni sastanak. U poslijepodnevnom dijelu programa fra Danijel Rajić je pripremio razmatarnje na temu „Milosrđe i oprost“ u sklopu pokorničkog bogoslužja koje je započelo u 15 sati. Nakon ispita savjesti framaši su imali mogućnost za sakrament svete ispovijedi. Svečano misno slavlje u 18 sati predvodio je fra Danijel Rajić uz ministriranje postulanata i pjevanje sjemenišnog zbora. Nakon večere u 20 sati framaši su pogledali duhovni film „Ragamuffin“ a dan završili večernjom molitvom časoslova.
Nedjeljno jutro započelo je jutarnjom molitvom te predavanjem fra Josipa Ikića. profesora engleskog jezika i gvardijana samostana u Visokom na temu Marije. Duhovna obnova završila je zajedničkom svetom Misom, fotografiranjem te ručkom. Duhovno obnovljeni i te obogaćeni novim iskustvom, framaši su se uputili svojim kućama uz radosno iščekivanje proslave blagdana Isusovog rođenja.
http://www.frama-ofs.com/
Vjerujem da ne postoji netko tko ovih dana nije čuo za Martinu – prvu slijepu studenticu na sveučilištu u Mostaru. Moglo bi se reći da je postala pravi hit. Svi dijele njezine intervjue i dive se njenoj priči, svi su ponosni i drago im je da ju poznaju. Kad sam je ja upoznala – požalila sam.
Vidite, mi ljudi smo u biti jako sebični. Mi znamo da negdje tamo netko nema što za jesti. Znamo da se ljudi ubijaju, da se brakovi raspadaju, da ima toliko ljudi koji su invalidi, koji ne čuju i ne vide i sve je to oke dok je daleko od nas. Čim se dogodi nešto loše u našoj neposrednoj blizini stanemo se preispitivati. Kad se Martina pojavila u mom životu otvorila mi je oči da shvatim da sam ja ta koja je slijepa, a ne ona.
Htjela ja to ili ne, ona me natjerala na duboko razmišljanje. Digla me s prijestolja moje lažne skromnosti i bacila na početak. Početak za koji nisam spremna. Pitanja na koja se bojim odgovoriti. „Jesam li ono što si stvorio, onakav kakvog si me želio? Jesam li glas koji daje od sebe sve da Tvoje Ime svijetom odjekuje? Mnogo toga ne zaslužujem, ali Ti mi sve u ljubavi daruješ.“ (fMK)
Jesam li ja uistinu dijete Božje – ono što je On stvorio, jesam li vjerna i postojana – onakva kakvu me On želio? Imaju li moja djela veze s mojim poslanjem – odjekuje li Njegovo Ime kroz moju pojavu?
Bojim se negativnosti ovih odgovora. Ali unatoč tomu ja imam sve, iako to ne zaslužujem. Martina nema sve – zakinuta je za vid, ali njen hod u vjeri je „šamarčina“ koja širom potiče druge da se trgnu. Kroz nju Njegovo ime itekako odjekuje.
A sad pitam sebe, a i tebe. Koliko On uistinu je važan u našem životu? Koliko često imamo važnijih stvari od Njega? Koliko vremena imamo za molitvu, za pomoć najbližima pa i onima koji nama nisu nikako bliski – a kamoli nekomu drugom? Koliko dajem od sebe da je On na prvom mjestu? Koliko često pronalazim izgovore za otići na Euharistiju?
Oprostite mi na retoričkim pitanjima, ali nastavit ću niz.
Koliko često negodujemo za svoje probleme? Koliko često kukamo kako ne možemo, kako nemamo vremena, kako smo jadni i zakinuti? Koliko često zahvalimo na hrani koju imamo, na pitkoj vodi, na krovu, na krevetu, na vidu, sluhu, govoru, na zdravim organima, na pokretnosti koju imamo, na prilikama za obrazovanjem, na ljudima oko nas? I još samo jedno: Koliko sam zahvalna na svom križu?
Zbog svega ovog, ona sebična strana mog ljudskog bića je i požalila što je upoznala Martinu.. Nesvjesno, ona mi svaki dan postavlja ova pitanja, i traži me da budem zahvalnija nego je i ona sama jer fizički gledano imam više, stoga od mene će se i tražiti više. Ponekad joj zavidim, jer ona je ta koja će ljude upoznati samo svojim srcem, ona je ta koja će doživjeti Božić u punom sjaju i vidjeti svu ljepotu ovoga svijeta. Uvijek ću joj biti zahvalna što pokazuje kako prihvaćanje križa, jednako kao i prije 2000 godina, uvijek znači pobjedu.
Stoga, Isuse, ovo Došašće te molim da te pronađem u pogledu slijepih i govoru nijemih, da ti zahvalim na svemu što ne zaslužujem, a ti mi kao rasipni Otac daješ i više nego što mi treba. Hvala Ti!
Antonia Gašpar
Na prvu nedjelju došašća, 29. studenoga 2015. u našem bratstvu, pod večernjom Svetom misom, upriličen je obred primanja u bratstvo, prvih obećanja i obnove obećanja.
Framaši su se za ovaj događaj pripremali na različite načine, a posebno možemo izdvojiti našu zajedničku duhovnu obnovu pod geslom „Gospodine, učini me oruđem svoga mira“, koje je ujedno i geslo ovog obreda.
Ove godine u naše bratstvo je primljeno dvadeset i sedam članova, svoja prva obećanja dalo je dvadeset i devet framaša, a pedeset i devet je obnovilo svoja obećanja.
Svečano misno slavlje predvodio je fra Slaven Brekalo, nacionalni duhovni asistent, u koncelebraciji sa svećenicima iz naše župne zajednice te duhovnim asistentima bratstava koja su došla zajedno s nama podijeliti radost ovog posebnog događaja. Među njima su bratstva iz Bukovice, Čitluka, Gradnića, Humca, Međugorja, Mostara, Posuškog Graca, Ružića i Širokog Brijega.
Posebno hvala glazbenoj sekciji bratstva iz Širokog Brijega, koji su svojom pjesmom uveličali ovo misno slavlje. Nakon Svete mise, uputili smo se u pastoralni centar, gdje smo nastavili druženje uz zakusku i pjesmu.
Hvala našem duhovnom asistentu fra Tihomiru, koji se također potrudio da sve protekne u najboljem redu. Hvala našim roditeljima na strpljenju i razumijevanju, te svim framašima, koji su na bilo koji način doprinijeli da ovaj događaj prođe lijepo i dostojanstveno!
Mir i dobro!
Nerijetko u našim općenitim, banalnim, za nas nebitnim i napornim razgovorima dotaknemo i temu vremena: A, što ovo vrijeme leti! E, moj prijatelju, nije to tako bilo. Ne znam ti stvarno što je ovo danas. Sve se pobrkalo. Ništa, vidimo se. I, eto, leteći smo stigli do još jednog vremena – Došašća. Promatrajući samo današnje običaje u ljudi, bez ikakvoga prethodnoga znanja o smislu i Došašća i Božića, prva riječ koja mi pada na pamet jest – nestrpljivost. Dobro. Ima ih još. Zujne mi po glavi i onaj pojam fancy vrijeme, pa se još više začudim paradoksu vremena u kojemu se živi. Zapravo, moglo bi se pričati i o lancu pojmova – sebičnosti, konzumerizma, simbola lišenog sadržaja, povlastici, itd. Dalo bi se još. Ali, da se vratim na ovu nestrpljivost. Uvijek sam joj se čudio. Doduše, mnogi već pričaju i pišu kako je današnjem čovjeku najdraža riječ – odmah. Draga je već od malih nogu. Dijete nešto ugleda na virtualnoj Agori današnjice, pa jadnoj materi postavlja nepodnošljive ultimatume, a suze i vrištanje već su postali efikasni popratni obredi. Čini se da niti stariji nisu lišeni razmaženosti trenutnoga. Zašto se već na početku Došašća kiti bor, ukrašavaju ulice i trgovi božićnim ukrasima? Što je uopće božićni ukras? Zašto se već u Došašću pjevaju božićne pjesme? Čini se da se instant želje stalno vrte u krug, vraćajući se u našu životnu stvarnost poput bumeranga, nadvijajući se nad našim životima poput najtamnijeg oblaka. A kada se život malo poigra i ti tamni oblaci zapljušte, ishod je svaki put isti – frustrirajući. Još se više čini da su jedina svijetla točka od svih predbožićnih simbola adventski vijenci koje palimo pri zajedničkoj molitvi. A možda i njih upalimo tek kada nestane struje?
Došašće nam također želi progovoriti o vremenu, iščekivanju, trenutku, brzini, (ne)strpljivosti. Ali, isto to Došašće nas već na samom početku iznenađuje. Dok iščekujemo nešto opipljivo, neku poruku sa sadašnji trenutak, na Prvu nedjelju Došašća u evanđelju slušamo o vremenu, ali onom posljednjem, o stvarima koje se tek imaju zbiti. Tek ćemo za Četvrtu nedjelju slušati o stvarima koje su se dogodile, koje su nam bliže. Slušat ćemo o radosti susreta dviju majki i dvojice sinove, Sina Božjega u Marijinoj utrobi i njegova preteče koji se i nerođen raduje Božjoj prisutnosti. A Druga i Treća nedjelja u znaku su tog preteče, Ivana Kristitelja, koji poziva na pripravu. Očito, vjernik smisao Došašća nalazi tek u pozornom slušanju i življenju Božje riječi, u djelovanju nadahnutu dolaskom na sv. Misu. Ovom rasporedu čitanja dodajem i dijelove nekih molitava koje svećenik moli u misnom slavlju, a tiču se spomenutog vremena, brzine, iščekivanja. Tako, na Prvu nedjelju molimo:Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvedi u kraljevstvo nebesko. A na Drugu nedjelju molimo ovako: Svemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine.
Očito, pozvani smo obratiti posebnu pozornost na ovu igru dvaju vremena Isusova dolaska, onoga koji se već zbio u punini vremena i onoga koji će tek doći na kraju dana. Smisao te napetosti uočavamo tek onda kada se jednoga vremena odreknemo. Tako, iščekivanje Onoga koji dolazi lišeno trenutka u kojemu je već došao, iz već postojećeg neznanja prelazi u nesigurnost. S druge strane povijesno, konkretno djelovanje lišeno svoje svrhe ostaje (samo) podatak. Stoga, tek kada punom vjerom prigrlimo stvarnosti Isusova konkretnog dolaska i onoga na koncu vremena, kadri smo živjeti Došašće punim plućima. Istina je da ne znamo dana ni časa Njegova dolaska. Ali onaj dolazak koji se već zbio daje nam sigurnost u njegovo obećanje, jer, On je vjeran Bog. Istina je da je On već došao, ali je isto tako istina da mi Njegov dolazak usmjerava pogled i prema naprijed. Ključna riječ koja sažimlje ovu skladnu napetost jest bdjenje. Moj životni hod nije prazni hod praznim prostorima. On je već ispunjen, siguran, te samo takav može i težiti, ispunjeno i sigurno. Sjetimo se da je smisao naših Zornica upravo bdjenje, otkidanje od sna i komocije kako bi nam Gospod kroz molitvu i slušanje Božje riječi izoštrio pogled kojim ćemo bolje gledati na sebe i sve oko nas. I ne samo gledati. Vidimo kako se u ovim gore navedenim molitvama koriste glagoli kretanja – iščekivati, ići ususret, hititi. Ja sam uvijek volio snijeg. I kada bi ga se najavilo, svako malo bih provirivao kroz prozor ne bih li ugledao prve pahulje. Slično je kada dijete iščekuje majku. Ono neće samo čekati, sjedeći na kauču očiju uprtih u televizor ili kompjuter. Ono će svako malo provirivati kroz vrata. Dijete ide ususret majci koja dolazi. I ne samo to. Nestašno od sebe, učinit će sve kako bi pospremilo nered oko sebe da se majka previše ne naljuti, znajući, pak, da je majčina srdžba puno kraćega vijeka od milovanja kojemu nema kraja. U Došašću nas, na Drugu i Treću nedjelju, na to pospremanje poziva Ivan Krstitelj. I nije nimalo ugodan! No, i te dvije nedjelje trebamo proći kako bismo čista srca i izmirenih dugova dočekali Božje milovanje.
Fra Antonio Šakota / www.frama-mostar.ba








