Krenuo sam nedavno do kuhinje kako bih se napio vode. Kad sam otvorio komodu, vidio sam pregršt različitih čaša. Visoke, niske, sa stalkom, sa šarama, za rakiju, za vino…
Dok sam tražio meni odgovarajuću, zapitao sam se: Pa zar smo obično pijenje vode toliko zakomplicirali? Što je to u nama što žudi za izvanrednim i atraktivnim? Zašto se ne možemo pomiriti sa stvarnošću i prihvatiti da je važno napiti se i da je za to dovoljna samo jedna čaša?
Na početku Došašća Isus zahvaljuje Bogu što je to sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Govori kako su mnogi kraljevi i proroci htjeli vidjeti ono što mi vidimo i čuti ono što mi čujemo. Koliko smo zapravo privilegirani. Kraljevi, proroci i toliki ljudi žudili su za onim što mi danas imamo: da možeš okusiti Boga, pričestiti se, slušati njegovu riječ, znati da je on sam došao da nas spasi. Prije su slušali preko nekih posebnih, izvanrednih ljudi, a nama je sam darovan u punini. Darovan nam je na najjednostavniji mogući način – u Kruhu. Svakome dostupan. Svakodnevno.
Sad postaje jasno zašto je Isus govorio da je to skriveno mudrima i umnima, a objavljeno malenima. Sada još više ima smisla ona Marijina rečenica: Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Maleni imaju više od umnih. Ne zato što više primaju, ne zato što je omjer dobivenoga drugačiji, nego zato što maleni drugačije vide. Nije stvar omjera, nego pogleda. Kad se to prihvati, dobiva se mir. Kud ćeš više od toga da svaki dan Boga možeš primiti u pričesti. Punina, a svakodnevna. Mudri i umni to ne mogu shvatiti jer svojim mozganjem traže nešto spektakularno, a tu ti je već dano ono što ti najviše treba. Kad to prihvatiš, imaš puninu. Kad bi se kraljevi i proroci danas pojavili, mislim da bi plakali, žalili nas, čudili se, jer imamo tako blizu ono što su oni čekali stotinama godina, a da to ne shvaćamo. Sveci nisu bili izvanredni, nego maleni i ponizni ljudi koji su prihvatili to da je jednostavno doći do Boga.
Stvarnost može biti sveta. To mi se sve češće vrti po glavi dok gledam koliko se trudimo pobjeći od onoga što jest. Kao da nam je dano premalo. Kao da ono što imamo, gdje jesmo i što živimo nije dovoljno vrijedno divljenja, zahvalnosti i mira. Pa stalno tražimo nešto više, nešto „posebno“. A možda je problem upravo u toj želji za posebnim.
Jednostavnost nas danas pomalo vrijeđa. Izgleda nam siromašno, nedovoljno, gotovo naivno. A zapravo traži najviše poniznosti. Jer prihvatiti jednostavnost znači priznati da ne moram biti iznad stvarnosti, nego u njoj. Da ne moram biti veći od života, nego prisutan u njemu.
Grijeh je, uostalom, upravo tu i počeo. Adam i Eva nisu sagriješili zato što im je bilo loše u stvorenoj stvarnosti, nego zato što su smatrali da im ona nije bila dovoljna. Iz oholosti su poželjeli nešto iznad onoga što im je Bog već dao. Htjeli su više. Izvanredno. Biti kao Bog. Franjinim rječnikom – htjeli su biti bogati. Bogati, ne u materijalnom smislu, nego u smislu posjedovanja nečega što im ne pripada.
Zašto bogati ne mogu prihvatiti i primiti Boga koji je rođen kao dijete u štalici, dijete kojem mogu svi doći? Upravo zbog toga što je jednostavno. Bogati su navikli dobivati nešto što ne mogu svi. Navikli su se osjećati privilegirano i izvanredno. Nisu naučili primati nešto što mogu i obični pastiri. To ih vrijeđa. Zato Franjo, i toliki sveci, toliko govore o siromaštvu. Ne zbog novca, nego zbog povratka izvornosti. Povratka istini da je dovoljno ono što je Bog stvorio. Duhovno siromaštvo nije odricanje radi patnje, nego sposobnost da u jednostavnosti mogu zahvaljivati. Da u malenome mogu slaviti Boga.
Takvih je Kraljevstvo nebesko, kaže Isus dok gleda na malene…
Pokušajmo povjerovati u tu jednostavnost otajstva. Prihvatiti da je Bog tu za sve, svaki dan…
Povjerovati da je „Gospodin s vama“…
Shvatiti da se voda ne mijenja ako je čaša izvanredna.
Tako je jednostavno.
Nije lako, al’ je jednostavno.
Luka Rezo
