“O Bože, iako sam velik grješnik, zaklinjem te, udijeli potpuni oprost svih grijeha svim posjetiteljima ove crkve koji se pokaju i ispovjede svoje grijehe.”
“Franjo, mnogo tražiš, ali zaslužuješ velike stvari pa ćeš ih i imati.”
Porcijunkula. Djeličak Asiza kojeg je najviše volio.
Mala srednjovjekovna skromna crkvica, kolijevka nade, utjehe, velike vjere i početak jednostavnosti prve braće, postade Majka svih crkava franjevačkoga reda. I baš na tome mjestu, gdje se spaja bogatstvo plodne umbrijske doline i rub bolnica za gubavce i odbačene toga vremena, Franjo izmoli najdragocjeniji dar od Boga.
“Sve vas želim poslati u raj!”.
Oprost, najveća prilika punine koju je za sve nas isprosio. Oprost koji vodi Njemu.
Njemu, „Putu bez stranputice, Istini bez dvoumice, Životu bez zalaznice.”
Kameni zidovi Porcijunkule još pamte i svjedoče njegove riječi, svojom nepravilnošću i glatkoćom nastalom od tolikih stopa i koljena pokazuju veličinu a svojim čudesnim postojanjem čuvaju njegovu opomenu „Ako vas izbace kroz vrata, vi se penjite kroz prozore. Čuvajte ovo mjesto jer je sveto.“. Pamte, svjedoče i čuvaju njegov duh toliko stoljeća poslije.
A mi danas pamtimo, svjedočimo i čuvamo njegov najveći dar nama.
Dok se sitnim koracima pomičemo u redu za ispovijed ili klečimo sami sa svojim mislima, u sebi prebiremo po srcu i skupljamo snagu poniziti se i moliti za oprost, da se usudimo Mariji Kraljici anđela predati sve što jesmo i imamo, i po zagovoru svetoga Franje i snazi njegova tri čvora od milosti nebeske dobijemo oprost.
I tako srca čista od svih naših slabosti, plitkih grijeha, loših navika, niskih želja
budemo dostojni zvati se
djeca Čudesnoga Boga,
učenici Marijine škole Ljubavi,
sljedbenici i suputnici svetoga Franje iz Asiza.
Ivana Milićević