Naše dugoočekivano hodočašće započelo je na sami Uskrs, 31. ožujka 2024. Djelomično siti od obiteljskog ručka okupili smo se ispred župne crkve oko 14 h i krenuli za Split, odakle smo trajektom doputovali u Anconu. Vrijeme u putu ispunili smo pjesmom, molitvom, raznovrsnim igrama, spavanjem, šetanjem po palubi trajekta i sličnim aktivnostima.
Naše prvo odredište bila je La Verna. Na samom početku slavili smo misu u kapelici sv. Lovre, a potom smo sudjelovali u procesiji koja nas je vodila do mjesta gdje je sveti Franjo dobio stigme. Kišno vrijeme dodatno je doprinijelo da La Vernu doživimo u punini – mističnu i maglovitu – baš kako zamišljamo da je izgledala u vrijeme kada je Franjo boravio na njoj. Obišli smo mjesta na kojima se molio te imali i sami priliku na tim istim mjestima u miru i tišini izreći svoje vlastite potrebe i molitve. Navečer smo stigli u svoj hotel “Domus Laetitiae” u kojem smo boravili čitav svoj put. Prvi smo dan završili zajedničkom molitvom i večerom nakon koje smo imali nešto slobodnog vremena za razgledavanje Asiza i međusobno druženje.
Drugi dan posjetili smo baziliku i samostan sv. Marije Anđeoske – Porcijunkulu, mjesto koje je sv. Franjo neizmjerno volio i ljubio posebnom ljubavlju. Porcijunkula je iznimno važna za čitav franjevački Red. U njoj je sveti Franjo čuo evanđelje koje govori o poslanju učenika, koje mu je pomoglo da u punini shvati svoj životni poziv, poziv poslušnosti, siromaštva i predanja drugima i Bogu. Porcijunkula je također mjesto poznato po tome što je sveti Franjo u njoj iskusio kako su mu svi grijesi oprošteni te je od pape izmolio da svaki vjernik koji pohodi tu crkvicu može zadobiti potpuni oprost vremenitih kazni. Također, na koncu je Franjo ovdje doživio i svoje preminuće. Tu smo imali priliku vidjeti i Franjin Vrt ruža. Franjo se, naime, bacio u ruže kada je imao zle napasti. Ruže su tom prilikom povukle svoje trnje, kako ne bi naudile Asiškom siromašku. I dan danas one u tom vrtu rastu bez trnja.
Nakon toga uputili smo se u crkvicu sv. Damjana, crkvicu u kojoj je s križa sv. Damjana Isus progovorio Franji da ide popraviti Njegovu Crkvu koja se ruši. Taj križ danas se nalazi u bazilici sv. Klare, koju smo također posjetili toga dana. Sv. Klara preminula je u crkvici sv. Damjana, a njezin grob nalazi se u njezinoj bazilici. Također smo posjetili i crkvu Santa Maria Maggiore, u kojoj se čuva tijelo mladoga blaženika Carla Acutisa, mladića koji je na poseban način izgarao za euharistijom i koji bi svima nama mladima trebao biti primjer u življenju i čežnji za svetošću. Taj dan posjetili smo i Franjinu rodnu kuću te baziliku sv. Franje u kojoj se čuva njegov grob.
Bazilika se sastoji od gornje i donje crkve te kripte u kojoj se nalazi Franjin grob i grobovi četvorice njegove prve braće, a s bazilikom je spojen i veliki samostan braće. Nakon povratka u hotel slavili smo misu i imali večeru. Slobodno vrijeme iskoristili smo istraživajući ostale dijelove Asiza, isprobavajući najbolje sladolede, plešući i pjevajući po glavnom trgu, zajedno sabrani u zajedništvu i veselju.
Treći dan uputili smo se u Greccio, mjestašce na brdu na kojem je sveti Franjo uprizorio prve žive jaslice, čiju smo 800-tu obljetnicu od uprizorenja proslavili prošle godine. Tu smo slavili misu zajedno s još jednom skupinom hrvatskih hodočasnika i svojim nacionalnim vijećem u crkvi Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije. A zboru koji je animirao misno slavlje pridružili su se i framaši naše glazbene sekcije. Taj dan posjetili smo i Eremo delle Carceri, pustinjački kompleks u koji je sveti Franjo često dolazio potaknut na molitvu i razmišljanje. Mjesto je postalo također poznato po malim “zatvorima” u kojima su boravila braća te po ‘đavoljoj rupi’. Mjesto Carceri posebno je i po svome prekrasnom krajoliku te miru i spokoju koji se tu osjeti. S Carcera smo se vraćali pješice, a taj naš put obilježilo je slavljenje Boga i svetog Franje kroz pjesmu. Kao i svaki drugi dan i ovaj smo zaključili zajedničkom večerom i druženjem.
Svoje posljednje jutro u Italiji započeli smo misom koju smo slavili u kapelici svog hotela. Pomalo tužni što se naše putovanje bliži kraju, ali i sretni i zahvalni na svim trenutcima i blagoslovima koje smo primili, uputili smo se prema svojoj zadnjoj lokaciji, a to je bila Padova. U Padovi smo posjetili svetište našega sveca Leopolda Bogdana Mandića, kapucina koji je svoj život posvetio ispovijedanju drugih ljudi. Tu smo vidjeli njegov grob, kao i ispovijedaonicu u kojoj je proveo preko 40 godina ispovijedajući. Za sami kraj posjetili smo baziliku sv. Ante Padovanskog, u kojoj se čuvaju mnoge relikvije svetaca kao i Antin grob.
Ovo će hodočašće svakom našem framašu zasigurno ostati posebno urezano u sjećanje. Imali smo priliku obići mjesta kojima je hodao i djelovao naš sv. Franjo. Mjesta kojih možda nismo ni dostojni ni do kraja svjesni. Kao jedno bratstvo skupili smo punu vreću zajedničkih anegdota i uspomena kojih ćemo se svi rado sjećati. Ni tenisice natopljene kišom koja nas je zatekla na La Verni, ni trčanje s jedne lokacije na drugu po asiškim ulicama pod vrelinom sunca nije utjecalo na to da na licima framaša bude osmijeha i vedrine. Koliko nam je bilo dobro, govori i pjesma koju su naši framaši napisali za vrijeme boravka u Asizu i njome opisali čitavo svoje hodočašće.
Za kraj na poseban način želimo spomenuti i istaknuti našega duhovnog asistenta fra Ivana Sliškovića, koji nam je bio i više nego izvrstan vodič na ovom putovanju kao i naša časna sestra Katarina Vučić i bogoslov fra Karlo Šakota. Hvala vam na svakom razgovoru, riječi ohrabrenja, saslušanju, molitvi i strpljenju. Ovom ste našem putovanju svojom prisutnošću dali još veći smisao.
