Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim… Gorko zaplaka. Isus.
“O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima.“
Kada bi me sada, čisto, eto, usputno pitali koja je najveća panika i strah koju sam u svom malom životu osjetila do sada, vjerojatno bih se mislila i mislila a onda nešto progovorila. Nešto kao jedan telefonski poziv i mrtvačka zvona, soba četiri na šestom katu bolnice, osjećaj svijesti da ne upravljam autom i volanom koji mi je u rukama, neviđena kiša koja pljuska po opremi i pozornici večer prije Sabora, ili jednostavno jedan obični bezazleni list papira na čija pitanja na posljednjoj prilici ne znam dovoljno dobro odgovoriti.
Trenutci kad se tlo pomiče ispod nogu.
Možda je i bilo nešto veće i gore, možda zapravo i jest, ali se sada ne mogu sjetiti.
Postoje ljudi koji se sjećaju i koji uvijek znaju i imaju spreman odgovor na isto pitanje. Ne zato što žele nego zato što je to dio njih. Ljudi koji su imali godina kao sada ja, vjere i snage više nego sada ja, kad su na isto pitanje, da ih se tada pitalo, mogli odgovoriti “Sada, sada me najviše strah.” I s pravom. Bez imalo pretjerivanja, paranoje i cendranja. A što je najjače nisu, nisu tako odgovarali. Tlo je tada izmicalo ispod nogu a oni su nastavljali satima i danima čvrsto gaziti stopalima i smirivati ga. Nastavljali živjeti, u panici i strahu, nastavljali ne samo živjeti nego u svemu tome stvarati život, sjećanja, traume, kroz obične male, sitne stvari koje su tada bile nešto u potpunosti nedoživljeno. Nova dimenzija života i gaženja tla. Nadljudska. Nastavljali su disati i hraniti se, majke brinuti i još više brinuti, djeca su nastavljala plakati i odrastati, doktori određivati grupe krvi koje ima na sve strane više nego ikada, vatrogasci puniti svoje cisterne vodom koje ima manje nego ikad prije.
Tlo je drhtalo. Satima i danima. I tlo se smirilo. Smirio ga je On. U trenutku u kojem je najbolje znao i mogao.
O, kad bi ti znao što je za tvoj mir…
I tada, to rekavši, Njegova suza je pala na prašnjavu zemlju svetog tla Maslinske gore. Gorka suza nad Jeruzalemom.
Plačeš li danas nad nama Isuse, kao što si nad Jeruzalemom plakao dok si gledao svoj grad koji ti je zalupio ulazna vrata? Svoj narod koji je na Tvoj pohod sebično i licemjerno, nevjernički odgovorio? Prvo hosanom a onda „Raspni!“ Plačeš li danas nad nama dok nas gledaš kako tumaramo, iza sebe ostavljamo nedovršene račune, prljave odnose, iskrivljenu istinu, pogaženu pravdu, popljuvanu čast? Plačeš li danas nad nama dok nas gledaš kako jedni druge dodirujemo ramenima i pogledima preko oka prostrjeljujemo u prolazu? Dok zaboravljamo svoj ponos i narod i jezik i povijest ili proklinjemo i očajnički urlamo?
A znam da nad našim Gradom nisi plakao gorko nego suosjećajno. Sigurno. Jer tada nisi vidio ono što si gledao onda nad Jeruzalemom. Nisi vidio ljude koji bi tako rado voljeli kraljevati ovim svijetom mačem i štitom, metkom i odličjima, zlatom, aktovkom i pozicijom, riječima. I sve to bez Tebe. Vidio si nešto drugo. Ljude koji su imali samo Tebe. I uspravno stajali dok se rušio svijet, oko njih i u njima. I njihove oči suzne i spokojne spremne da se približe i pogledaju u Tvoje. I nisi čuo psovke niti proklinjanja nego smjele molitve i Zdravo djevo da nadjačaju lomljenje kostiju koje je svako uho čulo.
Što li vidiš kad nas danas gledaš? Plačeš li?
Daj nam Isuse takve snage i kad je tlo mirno i ne drhti;
takve želje za Tobom i kad mislimo da se još zadugo nećemo susresti,
mira i zahvalnosti koji traju dulje od repriza 18. studenoga na HRT-u.
Isus zaplaka…